Mama Pamela Perković poslala nam je svoju priču s poroda i opisala osjećaje koji su je preplavili nakon što je prije četiri godine rodila svoju kćer Leonu.

Saznajte sve o našoj akciji dijeljenja priča i pošaljite nam svoju priču! 

Budući da akciju 'Podijelite priču' podržava Bebivita, Pamela će dobiti Bebivita poklon paket, a ovo je njezina priča:

Bilo je to 24. listopada 2010. godine, točno na dan termina. Trudovi me bude u 5:30 sati, ustajem, puca vodenjak. Mirno izdržim svaki trud, dok moj otac kao bez glave trči uokolo, sav u panici - to se ne može zaboraviti. Naime tada sam bila u kući svojih roditelja, suprug profesionalni vojnik na terenu. Mislim da ne moram u detalje.

'Spavala sam između trudova'

U 6 sati dolazim pred bolnicu, nakon lude vožnje koju mi je otac priuštio, također, nezaboravno. U tih 30 minuta tu je bilo još toliko smiješnih situacija koje bih sad mogla prepričavati danima.Tako da sam ja zapravo bila neuobičajeno najopuštenija, za razliku od mojih roditelja. U bolnici mi kažu da do navečer sigurno neću roditi.

E sada slijedi red trudova, red spavanja - da, uspjela sam i spavati. Sve dok nisam počela gurati pokretne krevete po bolničkoj sobi, od bolova koji pred porod nisu prestajali. Eh da, zaboravih reći, u mojoj sobi je bila i primalja bolnice koja se također pripremala za vlastiti porod. Tako da sam imala i stručnu podršku svo vrijeme prije poroda.

U tim trenucima, iskreno, nisam se bojala ničega, sve što mi je tada bilo na pameti je: "Daj da što prije završi...". Tako da o nekakvom strahu nema govora, u biti vas cijelo vrijeme drži to iščekivanje, adrenalin, sreća... i sve što želite je što prije vidjeti to malo biće koje je u vama raslo devet mjeseci. I dolazi do tog trenutka, ali doslovno trenutka. Na stolu sam, primalja govori kako imamo vremena, sve dok se ne okrene i ugleda glavicu. Po njezinoj reakciji i ona je ostala u šoku. Od onoga: "Imamo vremena" došlo je do paničnog pozivanja ostalog osoblja. I događa se...

Suprug je plakao od sreće

Nisam ni uspjela početi tiskati, u minuti Leona je bila tu. Čujem plač, koji prestaje odmah, čim sam ju primila u naručje. I to je neopisivo. Ja približno mogu samo reći što sam osjećala, a to je sve, sve što čovjek može osjetiti. Sve to osjetite u tom trenutku kad ugledate svoje dijete koje ste vi stvorili. Ono leži na vašim prsima, predivno, čisto, maleno... U toj jednoj minuti uspijete je cijelu pregledati, od rukica, prstića, nogica, kosice, glavice, usnica.

Sve vam je savršeno baš takvo kakvo je. I nevjerojatno, baš takvo kakvo je. I nikada nikome ne možete zaista opisati taj osjećaj koji ste doživjeli, neopisivo. Sve zaboravite u trenutku, samo razmišljate o tome kada ćete ponovno vidjeti svoje dijete i biti s njim. Ništa vas više ne boli, osjećate jednu ogromnu sreću i to je sve.

Leona se rodila u 15:10 sati s 3710 grama i 54 centimetara, apsolutno zdrava - sve što sam mogla poželjeti. Porod je bio "školski", kako bi se reklo. Navečer dolazi i moj suprug direktno s terena, kojeg su pustili u 23:45 u posjetu zbog izvanredne okolnosti.

Tada sam svog supruga prvi put vidjela da plače, naravno od sreće. Još jedan neopisiv trenutak u životu. I evo, moj najsretniji dan u životu, zbog kojeg mi suze krenu i sada kada pišem i kad god se sjetim. I da, boljelo je i nije bilo lako, ali je bilo nadasve savršeno. I sada za tri mjeseca trebala bih ponoviti to iskustvo, vjerujte mi da ne mogu dočekati. 

Podijelite i vi svoju priču!