Ispovijest mame nakon tri pobačaja: 'Znam da su moje bebe anđeli sa mnom, u mom srcu i da ih nikad neću zaboraviti'

Shutterstock
Naša čitateljica BB (24) poslala nam je dirljivi tekst koji je napisala nakon tri uzastopna pobačaja koja je proživjela. Iako je željela ostati anonimna, nada se da će njene riječi pomoći i drugim mamama koje su, nažalost, bile u istoj situaciji i izgubile svog malog anđela...
Vidi originalni članak

Kad bi me netko pitao što najviše voliš u životu, ja bi kao iz topa rekla djecu! Ta mala slatka stvorenja koja još nisu svjesna ničeg što ih čeka u životu, smiju se na svaku tvoju glupost i ponavljaju za tobom svakakve bedastoće. Čim ih ugledaš odmah ti je dan bolji.

Čim sam prohodala sa svojim dečkom, sada već mužem, htjela sam odmah prvi mjesec zatrudnjeti i imati bebu. Znala sam da za to nemamo mogućnosti jer sam još polazila školu, on se tek zaposlio. Prolazile su godine i sve više i više smo planirali svoj zajednički život, koji je uključivao kuću, vjenčanje i na kraju tek djecu. Takav je bio dogovor da prvo riješimo sve financijske i životne stvari pa da onda samo uživamo u djeci.

'Što sa mnom nije u redu?'

Nakon svadbe smo počeli raditi na bebi i odmah kao iz topa prvi mjesec plusić. Presretna do neba, moja želja se ostvarila i prije nego što sam očekivala. Odmah sam se naručila na pregled i kad ono šok! Doktorica ništa ne vidi i kaže da će uskoro nastupiti menstruacija. Bila sam shrvana. Izašla sam iz ordinacije, muž me čekao u autu, odmah je znao što je na stvari. Sjela sam u auto te smo narednih 40 minuta sjedili ispred ordinacije bez i jedne riječi, samo je suza suzu dostizala. Pitanje koje mi je samo prolazilo kroz glavu: Što nije u redu sa mnom? Bila sam poražena najviše u životu do sad.

I naravno, nakon par dana dolazi menstruacija. Nadala sam se svo vrijeme kad sam je čekala da je doktorica pogriješila i da neće stići, ali bila je u pravu.

odgovor stručnjaka Zašto su spontani pobačaji česti u prvom tromjesečju trudnoće?

Danima, pa čak i tjednima sam bila emocionalno nestabilna, na svako pitanje o djeci ili bilo što je imalo poveznicu s malom djecom oči su mi bile pune suza. Naravno to nitko nije znao od obitelji, samo ja i muž. Nisam ih htjela zamarati s tim stvarima jer znam da bi se oni osjećali potpuno isto. Kad me god netko pitao za djecu samo sam ignorirala odgovor i nabacila neku šalu i promijenila temu. Bojala sam se bilo kome reći što sam prošla jer znam da ljudi u tim trenucima nisu sigurni što moraju reći. Oni sigurno imaju najbolje namjere, ali kad si povrijeđen, ti svaku rečenicu protumačiš u najgorem smislu. Najgora rečenica koju ti itko može izgovoriti je mlada si, imaš još vremena. Pa zar ja tako mlada moram prolaziti kroz takvu bol?! Nitko kroz to nebi smio prolaziti, a pogotovo ne ja.

Nakon pobačaja imate samo dvije mogućnosti. Povećat će vam se želja da čim prije nastavite u tom tonu kojem ste počeli i zatrudnite čim prije, i ona gora mogućnost je da vam postane ogromna emocionalna prepreka, da se zatvorite u sebe mjesecima pa čak i godinama koja će vas spriječiti da pokušate dalje.

Nakon mog prvog pobačaja, dogodila se ova prva situacija. Nakon proplakanih dana i noći, zatvaranja u sobu i grljenja medvjedića, odlučila sam da sam ja prejaka žena da propadnem i ne borim se za ono što želim od malih nogu. Postati majka. Osjećala sam se nakon svakog odnosa da to ne radim iz ljubavi nego samo da opet zatrudnim. To je utjecalo i na mog muža koji je vidio da to ne vodi ničem, ali bio mi je podrška i naravno svaki dan pružio sve da ja budem sretna.

'Ili ću opet pobaciti ili ću iznijeti trudnoću do kraja'

I evo nakon 2 mjeseca opet plusić. Veselje je bilo prisutno, ali ne onoliko koliko prvi puta. Sada sam bila svjesna da postoje dvije mogućnosti. Ili ću opet pobaciti ili ću iznijeti trudnoću do kraja. Nadala sam se naravno najboljem, pazila na svaki svoj korak, mazila trbuh, pričala s njim, čitala članke o tome kako da budem zdravija u trudnoći i pokušala uhvatiti sve potrebne informacije. Naravno, ni drugi puta nije prošlo kako sam očekivala. Trudnoća se ne podudara s brojem tjedna, ploda nema. Uz odlaske doktorima za drugo mišljenje , uklonili smo mogućnost kiretaže i riješili sve prirodnim putem. Bila sam s jedne strane sretna da sam riješila sve prirodnim putem, ali kad sam se sjetila što sam riješila, tek onda sam bila shrvana. I naravno, opet tjedni i tjedni plakanja, tuge, samoće, zatvaranja u sebe. Ali onda sam rekla dosta. Samo štetim sebi. Moram se vratiti u normalu jer sam bila u stanju napraviti si nešto što ću kasnije zažaliti.

Doslovno sam cijele dane provodila na internetskim stranicama i čitala, gledala, plakala kako on, ona imaju djecu, a ja ne. Cijeli svijet mi se vrtio samo oko djece, čak sam imala i snove o pobačajima, kako sam rodila, kako mi netko uzima djecu. Baš jedno neugodno i zastrašujuće iskustvo. Konačno sam se odvažila naći neku grupu na internetu gdje žene s istim problemom pričaju jedna drugoj svoja iskustva, kroz što su prošle i kroz što sad prolaze. Kad to ne iskusiš, ne razumiješ da na svijetu postoji milijun žena s istim ili sličnim problemom , jedna drugoj su najveća podrška na svijetu, saslušaju te i žele pomoći najbolje što mogu. Osoba koja nije prošla kroz to jednostavno ne razumije tvoju bol i tvoje osjećaje. Kad sam razgovarala s njima osjećala sam se odmah prihvaćeno. Znale su što trebaju reći da me utješe. Nepoznate osobe, a njih smatram možda i najvećim pogurancem u daljnji život.

Idemo dalje sam rekla sama sebi.

Znam sam da postoji treća sreća! Nakon par mjeseci sam konačno odlučila da možemo pokušati još jednom jer sam bila uvjerena da je sreća na mojoj strani. I kad ono, sreće opet nema. Samo tuga. Opet se dogodilo ono najgore. Tek nakon trećeg spontanog pobačaja se kreće u daljnje pretrage i pronalaženje razloga zašto se dešava isto. Odlasci u Zagreb kod doktora, pretrage, vađenja krvi, razgovori, sve to je još više u meni budilo nadu i vjeru da nakon toga znam razlog mojih neuspjeha, da sam sigurna da ja sama nisam kriva za to. Konačno je ustanovljeno koji su moji razlozi spontanih pobačaja (ne mora biti da su to 100% ti razlozi, ali ja se nadam da jesu i da sada znam kako reagirati kada opet vidim plusić i što trebam odmah napraviti). Nakon saznanja mog problema ili bolesti ili kako god to nazvali, bila sam sretnija, ali i na neku ruku sam se promijenila. U svemu drugome sam tražila pažnju i radila sama sebi probleme s mužem. Bila sam svjesna svojih grešaka, ali sam samo tražila neku drugačiju vrstu utjehe od mog muža. To je jako utjecalo na nas, da smo skoro imali i razvod. U njemu sam vidjela samo naše neuspjehe i razmišljala da jednostavno djeca nisu za nas. Da nam nije suđeno za taj užitak u životu.

Sad nakon godinu dana od trećeg pobačaja, mislim da smo puno jači. Mislim da više nije to ona istinska ljubav koja je bila između nas svih ovih prijašnjih godina. Ali znam da nakon svih padova treba vremena za uspjehe, pa tako i za onu iskrenu i istinsku ljubav. Danas idemo dan po dan, polako i sigurno. Još uvijek se sjetim svaki dan što bi bilo da bi bilo. Valjda je točno tako moralo biti i svemir nam je tako skrojio budućnost. Prošli mjesec nije bio uspješan, ali ja sam pozitivna i nadam se da će svaki drugi biti uspješniji u našem naumu i životnoj želji.

Danas tek poneke osobe znaju za moju prošlost, većinom prolazni ljudi u mom životu, svojoj obitelji još uvijek nisam priznala svoju bol. Mislim da još uvijek nisam dovoljno jaka za takav razgovor s njima. Ali krenula sam u tom smjeru da svi znaju za mene i da to više ne bude tabu tema. Da žene širom svijeta pričaju o svojim iskustvima, da podijele s drugima svoju sreću, a i ono gore, bol.

Nastojim na svako daljnje pitanje: Kad ćete imati djecu? odgovoriti sa: Evo samo što nismo, borimo se s neplodnošću i znate da je to dugotrajan proces, ali ne odustajemo. Borimo se svim silama i snagama da dobijemo ono što želimo i što zaslužujemo.

U čast mojim bebama anđelima sam napravila dvije tetovaže. Prva je tetovaža slonića i tri srca, svako srce jedna beba anđeo, pa kad dotaknem tu tetovažu ja znam da su moje bebe anđeli sa mnom, u mom srcu i da ih nikad neću zaboraviti. Druga tetovaža je: Too beautiful for earth my angels - prelijepi za zemlju moji anđeli. Mislim da ne trebam nadodati više ništa.

Za kraj želim ženama s istim i sličnim problemom poručiti: Oglasite se! Recite na glas vaš problem, podijelite ga s ljudima, ženama koje su prošle kroz istu bol, ne zatvarajte se u sebe jer je bol još jača kad je držimo samo u sebi. Bol nikad neće prestati, ali možete ju ublažiti svojim pozitivnim stavom i pozitivnim ljudima oko vas. Pronađite nešto u čemu ćete uživati i barem na trenutak zaboraviti na ono najgore. Razgovarajte! Ne odustajte! Niste same i nikad nećete biti, uvijek će biti tu jedna osoba koja je prošla istu situaciju kao i vi. Niste ništa pogrešno učinile. Zapamtite to. Dajte si vremena koliko god treba za oporavak, koncentrirajte se na najbolji put koji će vas dovesti do onog što najviše želite biti. Majke. I najvažnije, budite jake!

Voli vas zaljubljenica u djecu.

Vaša BB.

Želiš li podijeliti svoju priču s nama, javi nam se na e-mail: info@miss7mama.hr ili na Facebook missMAMA

pozitivne misli Najgore i najbolje riječi koje su nam ljudi rekli nakon gubitka bebe

 

Posjeti missMAMA