Kad je prije desetak mjeseci Netflix izdao dokumentarac „Čovjek s 1000 djece“, taj je film začas postao hit. O njemu se govorilo, nad njim se zgražalo, o njemu se nagađalo… Je li stvarno moguće da jedna tako uređena zemlja kao što je Nizozemska napravi takve propuste i dopusti – to?! Da dopusti da se pod njenim okriljem odigra uživo nešto što bismo mogli zamisliti samo u nekom SF filmu.

Popularno na Netflixu Pogledali smo dokumentarac 'Čovjek s 1000 djece'. Toliko je bizaran da je teško shvatiti da to nije neki pomaknuti SF film

Odgovor je: moguće je. Kako? Ups, promaklo im je. A nisu baš ozbiljno shvaćali ni ono što se nalazilo u zakonu. Tako je došlo do tog da Jonathan Jacob Meijer, čovjek na čijem se životu temelji spomenuti Netflixov dokumentarac, zapravo nije jedini koji je otac više od stotinu djece diljem Nizozemske i/ili šire.

Otkrili su to zapanjujući podatci nacionalnog registra za praćenje broja donora sperme u Nizozemskoj, prenosi The New York Times. Početni podaci iz registra, objavljeni ovog tjedna, identificirali su 85 masovnih donora: muškaraca za koje se može ući u trag više od 25 potomaka. To „više od 25“ može biti – tko zna koliko točno.

Sve u svemu, ovi su podatci pokazali da djeca rođena umjetnom oplodnjom mogu imati puno veći broj polubraće i polusestara nego što je nizozemska vlada prethodno mislila, a to nosi sa sobom brojne rizike. Tu je opasnost od neočekivanog krvnog srodstva prilikom odabira partnera, što sa sobom nosi rizik od genetskih anomalija ako takvi partneri imaju vlastitu djecu.

„Krivac“ za to bio je stari zakon koji je sve to omogućavao. Novi je zakon donesen tek početkom travnja, a zahtijeva pažljivije praćenje načina korištenja donacija sperme. Upravo je loš nadzor i vođenje evidencije u klinikama za plodnost dovelo do masovnog doniranja, što je ponekad rezultiralo s više od 25 djece po donoru, bez znanja donora, istaknuo je nizozemski ministar za mlade, prevenciju i sport Vincent Karremans u svom pismu nizozemskom parlamentu.

Zakon o privatnosti je jači

Parlamentu je pisala i volonterska organizacija Donorkind, koja pruža podršku obiteljima koje su koristile spermu donora preko raznih poliklinika. Ova je organizacija saslušala priče uznemirenih roditelja, koje je uzrujala mogućnost da njihova djeca imaju možda i više od desetak polubraće i polusestara, ali i donora, koje je uznemirila činjenica da su očevi tolikom broju djece. Ovaj je tjedan Donorkind pisao nizozemskom parlamentu zahtijevajući da vlada objavi točan broj ljudi koji su pogođeni masovnim donacijama.

Zanimljivo je napomenuti da donori sperme dobivaju za svoju donaciju simboličnu svotu novca, i to ne svugdje jednaku, a radi se uglavnom o manje od stotinu dolara, navodi se u članku New York Timesa, dok s druge strane naknade koje potencijalni roditelji plaćaju klinikama mogu doseći tisuće dolara. Pored svega, mnogi donori su donirali paralelno u više klinika za plodnost, budući da su u zemlji vrlo strogi zakoni o - privatnosti.

Prema novom zakonu, koji je poznat kao Zakon o podacima o donorima umjetne oplodnje, svim donorima i majkama dodjeljuje se kod koji omogućuje praćenje gdje i kako se koristi donorska sperma određenog donora. Isto tako, klinike i liječnici koji ignoriraju smjernice mogu biti kažnjeni. Ipak, novi zakon ne primjenjuje se na uvezenu spermu.

Na europskoj razini, naime, još uvijek nema prave "podrške" za ovakve slučajeve. 

obljetnica U zadnjih 40 godina u Hrvatskoj je rođeno više od 40.000 djece zahvaljujući izvantjelesnoj oplodnji