Smirite se, i Labubu ludilo će proći - nije problem u tom što su lutkice jezive, nego u modernom fenomenu
Neko smo se vrijeme u našem domu odupirali Labubu ludilu koje je zahvatilo, pa, sve. Zaslužan je bio stariji sin, koji je našoj skoro 9-godišnjakinji uporno govorio kako je taj Labubu „totalna glupost, nećeš valjda to htjeti, to svi imaju, totalna idiotarija koju svi moraju imati…“. Budući da je brat ipak stariji, mudriji, kul i što sve mlađe sestre misle o starijoj braći, Labubu nije bio na popisu (izgovorenih) želja.
Labubu. Ako imaš u kući malu školarku, vrtićarku, pa čak i tinejdžericu, onda znaš o čemu se radi. Zanimljivo je da ni oni „vrlo odrasli" nisu imuni na ova fenomen. Štoviše, oni su ga i doveli do mladih. Za sve potencijalne ostale „neznalice“ sretnike, da objasnim: Labubu su lutkice koje su zaludjele svijet. Doslovno svijet. Male su, čupave su, imaju – mnogi će s pravom reći – jeziv izraz lica, a ima ih… Puno verzija, linija, varijanti. Cilj je, naravno, skupiti sve. Poznato ti je to odnekud – moraš skupit' sve?
Kad je napokon izgovorila da želi Labubua, brana je pala i nije bilo više glume. Želi to i ne može dočekati da odemo do kineskog dućana. Da, to još postoji i da, tamo se mogu kupiti te jezive lutkice. Fejk ili ne, uopće nemam pojma, vjerojatno je fejk, jer je do originala, kažu, nemoguće doći - za originale se u Americi čeka od ranih jutarnjih sati u redovima, zbog njih se tuku i svađaju (odrasli ljudi, da)... No, ovima iz kineskog dućana cijena je takva da se ne čini nimalo fejk, nego vrlo originalna. A s druge strane, em „moraš skupit' sve“ - iako taj fenomen nije nikakva novost, em su društvene mreže preplavljene lutkicama, em iskaču odasvud…
Dešifrirano, ali nema pomoći
Nakon što je dobila svog prvog Labubua, bila je sretna. Stvarno sretna i uzbuđena. Navečer nije mogla zaspati. Došla je do mene i rekla mi otprilike ovako:
„Ja ne znam zašto se osjećam ovako kako se osjećam. Kad sam ih gledala, znala sam točno koje bih htjela dobiti. I stvarno sam dobila jedan od ta tri. I uopće nisam nezahvalna, stvarno sam sretna! Nije da ih želim još puno, nije da ih želim sve, sretna sam s ovim, kojeg sam i htjela. Ali nešto me muči, neki osjećaj kao da me zanima kojeg bi dobila u drugoj kutiji, kao da bih htjela ih još… A ne bih, stvarno ne bih! Sretna sam! A opet imam taj neki osjećaj…“
Bila sam oduševljena kako mi je dobro opisala osjećaj koji je i cilj onima koji smišljaju takve igračke. Točno taj osjećaj. „Znam da sam dobila, sretna sam, ne želim sve, ali opet, kopka me…“
To je fenomen „blind boxa", odnosno činjenice da kupuješ nešto što tako silno želiš, ali ne znaš točno što ćeš dobiti. Nešto kao lutrija. Možda je baš ovaj idući dobitni. Upravo su zato lutkice jezivih osmijeha, kao i mnoge druge posljednje desetljeće, dva, zapakirane u vrećice i kutijice. Odnosno, imaš izbor, možeš dobiti neki od njih pet, šest. Plus jedan 'secret' ili 'tajni', za kojeg uopće ne znaš kakav je. Odnosno znaš, ako si ulovio negdje na Instagramu, YouTubeu ili gdje već, neku influencericu kako otvara taj „secret Labubu“.
Vragolaste lutkice
Kao i sve danas, i fama oko ovih Labubua je „nabrijana“ zbog društvenih mreža. Naime, Labubui postoje već desetak godina. Kako piše na stranici Pop Marta, koji prodaje Labubue, a kako ih je opisao njihov tvorac, oni su „dobrodušna stvorenja koja uvijek žele pomoći, ali često i slučajno stvari ispadnu baš suprotno“. Zato i imaju onaj „vragolasti" osmijeh. Odabir riječi je namjeran. Jer upravo zato neki smatraju da je riječ o „demonskim lutkicama". Tog prije nije bilo, kažu, naše su igračke bile lijepe i oku ugodne. Stvarno? Je li itko ikad vidio neke od lutaka iz 80-ih? Mnogi još i danas imaju noćne more...
I da, nećeš vjerovati, ali ne radi se o nekom kineskom mambo-đambo s**nju. Tvorac Labubua, Kasing Lung, iz Hong Konga se vrlo rano u životu preselio u Nizozemsku. Tamo ga je fascinirala nordijska mitologija i cijeli taj narodni folklor. S vremenom je tako osmislio svoju seriju slikovnica "The Monsters", odnosno "Čudovišta", a glavni su likovi bili neobična stvorenja - Labubui.
Tek desetljeće kasnije njihova je popularnost eksplodirala. Najprije su bili popularni samo u Kini, nakon pandemije, a onda je cijeli svijet - govorimo o klincima - zahvatilo sve to K-pop/anime ludilo i uz influencere i blind box fenomen, sve je otišlo do neslućenih razmjera. I ne, ne gleda vas poprijeko, neće hodati po kući, nećete nanijeti nesreću na svoj dom ako ga unesete. Samo ćete živjeti s tim da ste pokleknuli pred marketinškim trikovima modernog doba.
Tajming je sve
Sve to skupa nema smisla. Zašto su klinci danas tako suludo ludi za nekim stvarima?! Kako mi nismo bili?! Jesmo malo, nekad, ali ne baš tako kao danas. Što je s tom današnjom djecom?! Ako ste se zapitali ova pitanja i ako tako razmišljate, molim vas, prestanite. Možemo li stvarno uspoređivati današnji marketing s onim od prije 30, 40 godina? Možemo li uspoređivati čemu su djeca izložena danas u tom smislu, a čemu su bila izložena tada? Nije uopće stvar u djeci. Stvar je u marketingu koji jako dobro radi svoj posao, u društvenim mrežama, činjenici da se SVE moguće platforme koriste za oglašavanje.
Naravno, ključnu ulogu su odigrale društvene mreže i jednostavno dobar tajming. Ali i činjenica da je sve obavijeno velom tajne, da kupuješ, a ne znaš što ćeš dobiti. Upravo taj takozvani 'blind box' fenomen čini čuda za popularnost proizvoda. Sjećate se LOLsica? Nisi znao koju ćeš dobiti i u tom je bila najveća čar. Da, kao igre na sreću. Kao kockanje u kasinu. Ono što ti pokreće šusove adrenalina. Ne možeš prestati, a baš kad misliš da možeš... Onda bi još samo jednom.
I to je ono što većina današnjih roditelja - i sebe brojim među njih - ne može shvatiti, prihvatiti niti si objasniti. Kad sam prvi put vidjela da se LOLsice kupuju u neprozirnoj vrećici i da ne znaš što zapravo kupuješ, nemalo sam se iznenadila. Zapravo, točnije, okrenula sam očima, nasmijala se i pomislila „koja budala to kupuje?". Tad još nisam imala skoro 9-godišnjakinju koja razmišlja kao 12-godišnjakinja. I dalje mi je to totalna glupost, ali glupost koju sam „odobrila" kupnjom Labubua. U neprozirnoj vrećici i kutiji. Da ne bi bilo... Iako, sigurna sam da su znalci uspjeli doći do šifre kako prepoznati koja se lutkica krije u kutiji ne otvarajući je. Malo fizike, malo kemije, pa malo logike... I eto.
Ono što hoću reći, sve u svemu, je da i mene, kao i brojne druge roditelje, živcira taj Labubu fenomen. Živcira me zbog blind boxova i slijepog kupovanja, živcira me jer ih moraju imati još i još, živcira me zbog sulude cijene. Nije lako oduprijeti se osjećaju da želimo vidjeti osmijeh na licu svog djeteta kad ga usrećimo još samo jednim... Iako znamo da će jednom oni svi završiti u nekom kutku sobe ili na popisu za prosljeđivanje, možda već iduće ljeto. Živcira me zato što se sve vrti oko kupovine, što je to postalo normalno, što su naša djeca izložena tome, živcira me što se tako teško boriti protiv tog i što je tako teško postići da tvoje dijete ne poželi još, pa još, ma koliko ga osvješćivali po tom pitanju na svim razinama. Živcira me cijelo to ludilo i to što su tome izloženi posvuda. Živcira me što im razni YouTuberi mogu "prodati" svašta. Živcira me što smo došli do tog.
Da, svjesna sam da je perimenopauza u igri i da me puno tog živcira, ali nije ovo samo stvar hormona. Stvar je onog što se mnogi u mojoj generaciji često pitaju - kamo ide ovaj svijet?! Smiješno je, znam. Zato što je ovo nebitno i zato što je - istinito.
No, ono što znam sigurno i čime se tješim i inače kad me slične stvari naživciraju - i to će proći. Kao i svako drugo ludilo. I to će proći.
Doći će neko novo, ne brini se.