Odrastanje danas i prije nekoliko desetljeća nije niti približno jednako. Kako se razlikuje djetinjstvo samo po sebi i sve što ono sa sobom nosi, tako se razlikuje i naš pristup djetinjstvu i djeci. Puno toga smo promijenili, na puno toga utjecali, neke smo stvari popravili, neke pokvarili, a o puno tog sve više učimo, spremni smo prihvatiti mišljenje i upute nekog tko zbog svog poziva ili svojih godina možda zna bolje u ovom vremenu koje je sada.

bez ocjena Počeli nacionalni ispiti za četvrtaše i osmaše: ne ocjenjuju se, niti utječu na ocjene učenika

Ono što se nije promijenilo gotovo uopće, čini nam se, je školski sustav i sve ono na što on utječe. Ocjene su danas jedan od glavnih problema djece i mladih i često se sve svodi upravo na to. Ocjene su te koje utječu na raspoloženje, na mentalno zdravlje, na obitelj, pa često i život. Ocjene, možemo se svi složiti, danas imaju preveliku moć na djecu, i to na pogrešan način, te stvaraju pogrešnu sliku o djeci, slaže se i psihologinja Iva Pjaca.

Ono što današnjoj djeci predstavlja veliki problem, smatra Pjaca, su visoka očekivanja roditelja i društva.

„Djeca su danas pod velikim pritiskom – od školskih obaveza do sportskih i izvanškolskih aktivnosti. Očekuje se da budu izvrsna u svemu, a pritom često nemaju dovoljno vremena za odmor i igru“, ističe Pjaca, naglašavajući da je slobodna igra nešto što djeci nedostaje najviše od svega tijekom odrastanja. „Stres kojem su izložena može dovesti do osjećaja nesigurnosti, straha od neuspjeha i niskog samopouzdanja.“

Jedno od rješenja je, smatra ona, djeci dati više slobodne igre, manje pritiska i više emocionalne podrške.

„Djeca trebaju prostor za istraživanje svijeta svojim tempom, bez stalnih usporedbi i natjecanja. Umjesto da ih zatrpavamo obavezama, trebamo im pružiti prilike za kreativno izražavanje, interakciju s vršnjacima i razvoj unutarnje motivacije“, ističe Pjaca.

Iako kao roditelji nismo toga često svjesni, pod pritiskom svega drugog i znanjem kako to izgleda iz jednog drugog kuta, često stvaramo pritisak na djecu zbog ocjena i uspjeha u školi. Nekad je to nesvjesno, nekad svjesno, ali je činjenica da djeci to ne čini dobro. Ono što nam se savjetuje kao ispravan pristup odmalena, trebamo primijeniti i na školovanje.

„Kao roditelji trebamo fokus preusmjeriti s rezultata, odnosno ocjena, na proces učenja i trud koji je dijete uložilo. Cilj nije samo imati dobre ocjene, već razviti ljubav prema učenju.“

Ne potiče trud i razvoj, nego cijeni ocjene

No, iako to zvuči ispravno u teoriji i znamo da bi tako i trebalo biti, isto tako znamo i da često iz svoje perspektive shvaćamo da loše ocjene, koliko god one bilo pogrešno mjerilo, povlače sa sobom puno toga kasnije u životu, pa taj svoj stav i osjećaj pretačemo u pogrešne rečenice i pogrešne postupke. A znamo da je greška – u sustavu.

„Sustav ocjenjivanja kakav danas poznajemo zapravo djeci šalje potpuno pogrešne poruke. Umjesto da ih potiče na trud, učenje i osobni razvoj, često ih motivira isključivo na 'lov na petice' i izbjegavanje grešaka. Problem je što ovakav sustav ne cijeni proces, već samo rezultat, što dugoročno može imati negativne posljedice na djetetov odnos prema učenju i radu“, ističe psihologinja, napominjući da djeca vrlo brzo shvate da ocjene nisu uvijek odraz uloženog truda.

„Nekad dobiju odličnu ocjenu uz minimalan trud (ako su prirodno talentirana za neki predmet ili ako su 'pogodili' pitanja na testu), dok u nekim slučajevima mogu uložiti iznimno puno truda i rada, a svejedno dobiti lošu ocjenu. Ova poruka je opasna jer djecu uči da trud nije važan – ako mogu uspjeti bez napora ili, s druge strane, uložiti puno truda i svejedno ne uspjeti, zašto bi se uopće trudili?“

Mi kao odrasle osobe, ističe, znamo da je u stvarnom životu trud često važniji od talenta. Štoviše, postoji cijeli niz izreka na tu temu. Mi znamo da osobe koje su uporne i ne odustaju pred izazovima puno češće postižu uspjeh. S druge strane, usprkos tome, ističe Pjaca, školski sustav ovu lekciju ne prenosi djeci.

„Umjesto da nagrađuje trud, kreativnost i kritičko razmišljanje, fokus je na ispravnim odgovorima i kvantificiranju znanja kroz ocjene“, zaključuje psihologinja, koja nam je za kraj dala nekoliko savjeta.

Evo što kao roditelji možemo napraviti:

1. Promijeniti perspektivu kod kuće

Roditelji mogu djetetu slati drugačije poruke od škole. Umjesto pitanja „Koju si ocjenu dobio/la?“, mogu pitati „Kako si se osjećao/la na testu?“, „Što ti je bilo lako, a što teško?“, „Što si novo naučio/la?“.

2. Pohvaliti trud, ne rezultat

Važno je djeci pokazati da je proces učenja ono što vrijedi, a ne samo konačna ocjena.

3. Graditi otpornost na neuspjeh

Umjesto da se loša ocjena doživljava kao katastrofa, trebamo je koristiti kao priliku za učenje i razvoj. Možete se jednom tjedno osvrnuti na to da "slavite neuspjeh" svih ukućana gdje svatko od vas podijeli nešto što mu taj tjedan nije uspjelo i što je iz toga naučio. Poanta je da zapravo ne radimo dramu iz naših grešaka nego ih normaliziramo jer su one dio naših života (i djece i odraslih) i iz njih učimo i rastemo.

Za kraj, Iva Pjaca napominje: „Sustav se možda neće promijeniti preko noći, ali ako roditelji i učitelji počnu poticati unutarnju motivaciju za učenje umjesto vanjske (ocjena), djeca će imati zdraviji odnos prema obrazovanju.“

problemi u porastu Mentalne poremećaje mladih ne prepoznajemo na vrijeme: 'Rekla sam da sam loše. Roditelji su rekli da imam sve i pretjerujem'