U moru objavljenih slikovnica i dječjih knjiga u jednoj godini, nikad nije lako napraviti neki uži izbor najboljih. Zato ja nikad ne bih mogla biti član nekog službenog povjerenstva koje bi o tome odlučivalo. Ja, i kad mislim da sam odabrala 5, pogriješim, pa se ispostavi da ih je ipak 6. Ali zapravo i jesam članica nekog neslužbenog povjerenstva, onog našeg obiteljskog, u kojem demokratski odlučujemo koje su nas domaće slikovnice oduševile prošle godine i gdje moj glas najmanje vrijedi. No, do nekog kompromisa smo došli.

Ti, moja prekrasna djevojčice

Kada se priča i piše o slikovnicama i knjigama o samopouzdanim junakinjama i onima koje će graditi samopouzdanje kod djevojčica i djevojki koje ih čitaju, slikovnica “Ti, moja prekrasna djevojčice” (Planetopija, 2022.) bi morala biti broj 1. U njoj autorica Nataša Ozmec na toliko prirodan i nesputan način piše himnu majčinske ljubavi prema svojoj djevojčici. Ali ova je slikovnica toliko više. Ona je manifest ženskog samopouzdanja, samoprihvaćanja i neustrašivosti. Ona je namijenjena svim djevojčicama, djevojkama, ženama i staricama. Nekima da im pruži snagu i utjehu, a nekima da im bude putokaz. Stihovi i poruke toliko su snažni da je teško izdvojiti bilo koji od njih, ali mene su najsnažnije dotaknuli upravo ovi:
“Ti, moja prekrasna djevojčice, u kojoj spava djevojka i žena i starica, ljepotica i vještica, hraniteljica i zvijer, koja ćeš poletjeti daleko i visoko. Moj plavi leptir najplavijih krila. Ti, moja prekrasna djevojčice, bit ćeš čarobnica.”
Mislim da nema djevojčice na ovom našem planetu koja ne bi voljela slušati ove stihove svakoga dana u svom životu. I iako vjerujem da svi govorimo pozitivne poruke svojoj djeci svakodnevno, možda da ponekad ta poruka bude upravo ova:
“Želim ti kišu i sunce, mjesec i zvijezde, želim ti svjetlo i tamu, tišinu i galamu, smiraj i kaos, želim ti bijelo i crno i sve boje između, moja prekrasna djevojčice. Želim ti da se nikad, nikad ne umoriš, a kad se umoriš da dođeš u moj zagrljaj.”️
Ono što dodatno daje vrijednost ovoj prekrasnoj slikovnici su prelijepe ilustracije umjetnice Jasmine Kosanović, nenametljive, a u isto vrijeme toliko nevjerojatne.

Poljubac

Za čitanje sljedeće slikovnice pripremite maramice. Pogotovo ako vaše bake više nisu na ovom svijetu.
Prekrasna, dirljiva i tužna slikovnica “Poljubac” (Sipar, 2022.) na najnježniji mogući način govori o odnosu unučice i bake, bakinoj bolesti i smrti. Djevojčica kojoj ne znamo ime i može biti bilo tko od nas, priča o svom odnosu s bakom.
“Ovo je moja baka. Ona za mene uvijek ima vremena. Gotovo svakog dana razgovaramo o važnim stvarima. Kad govorim, ona me pomno sluša. Zajedno se smijemo.”
No, bake nema, u bolnici je. Djevojčica očekuje da joj roditelji objasne o čemu se radi, što je baki, ali oni smatraju kako je premala i kako ne bi razumjela. Vrijeme prolazi, djevojčica je sve tužnija, a bake nikako nema.
“Jednoga kišnog jutra probudi me njezin miris, lagani dodir na obrazu i glas. Baka mi tiho šapuće: Ne brini se, uvijek ću biti s tobom, malena moja.”
Ova tužna priča osječke spisateljice Dubravke Pađen-Farkaš lomi srce na komadiće i svi oni koji su već doživjeli bol odlaska voljene osobe, osjetit će ponovno nostalgiju i čežnju za bar još jednim susretom. Ali ona na jedan majstorski i nježan način djeci približava ovu tešku temu o kojoj ne volimo čitati ni pričati.
Ilustracije Manuele Vladić-Maštruko su pravo malo savršenstvo. Predivne, pravi kolaž ilustracija života. Gotovo je moguće opipati tu nevjerojatnu ljubav i privrženost unučice i bake.

Kad bi Anja nacrtala jezero

“Kad bi Anja nacrtala jezero” (Sretno Srce, 2022.) je priča o osjećajima, ukalupljivanju, školskom sustavu, prijateljstvu, ljubavi... i u kojem god smjeru krenuli s razgovorom, teme se samo otvaraju. Tolika je slojevitost ove priče o djevojčici Anji. Anji, kakvih su naše škole pune. Anji, koju netko silom želi ukalupiti i ne dopušta joj da raste i cvjeta onako kako samo ona zna i može. Anja predivno slika, ali slike koje ona vidi u svojoj mašti, a ne one koje dobije po zadatku. No, školski sustav nije takav da poštuje različitost. Anja je tužna jer njene slike, kojima se svi dive, nikada nisu izložene na panou. Ali jedan Ivan, koji jako voli Anju i njene slike, pokazat će joj da postoji način da svi vide i zavole Anjine slike. A one su baš posebne.
“Kad bi Anja naslikala jezero, svi su se u razredu htjeli okupati u njemu, kad bi naslikala šareno cvijeće, svi su ga htjeli omirisati.”
“Oh, sve, ali baš sve slike izvadio je, uzeo ih pod ruku, sa svojom torbom u kojoj je bilo ljepilo i krenuo po gradu!
Učiteljica likovnog je nestala, a Anja je za Ivana naslikala najljepšu sliku ikad. Ljubav...️
I oni su zakoračili u tu sliku i ostali tamo zauvijek...
I da su pred tom slikom ljudi zastajali i, hm, mora se priznati, malo zavidjeli. Zbog ljepote i zbog vještine i zbog toga što ljudi često u ljubavnu sliku uđu i izađu, a rijetko ostanu zauvijek!”
Divna priča Melite Rundek zaokružena je jednako lijepim ilustracijama Ane Kadoić u kojima zaista možete uživati jer ova slikovnica nema onaj klasični dizajn gdje su ilustracije i tekst zajedno. Dvije su stranice teksta pa dvije stranice ilustracija. I tako možete neometano uživati u Aninim i Anjinim slikama.

Gdje se skriva Vedran?

Kakvaje tek slikovnica “Gdje se skriva Vedran?” (Ibis grafika, 2022.). Jedna od onih koje vas potresu i dobro protresu. Teška je priča o gubitku djeteta iza nje, sama autorica Iva Bezinović-Haydon ju je ispričala pri izlasku slikovnice. Ali iako se radi o smrti, o ljudima koji više nisu s nama, ovdje nema patetike ni tuge. Ova slikovnica nas podsjeća da su naši najdraži kojih više nema tu, ipak i dalje s nama. U sitnicama, u pogledima, u događajima.
"Popodne je u vrtiću klizio niz staklo u kapljicama kiše dok si ti crtala poslije ručka. A na kraju se dana spustio sa suncem iza planine da provjeri što nas sve sutra čeka."
U slikovnici “Gdje se skriva Vedran” nema puno teksta. Ali uvijek se teške priče najbolje napišu i opišu s malo riječi. Zato ima mnogo ilustracija i duplerice bez teksta. Sve ono što možda nije napisano slovima, naslikano je bojama iznimno talentirane Hane Tintor.
Ova slikovnica otvara prostor za razgovor o smrti, o onome poslije smrti, o sjećanju na voljene koji više nisu tu... Čitajte i promišljajte, a onda razgovarajte s djecom. Nevjerojatno je kako su ovakve priče njima potpuno prirodne i svakodnevne, dok mi brinemo mogu li ih oni čitati, hoće li im biti pretužne, preteške. Neće, vjerujte.

Čemu služe noge

I na koncu, jedna slikovnica koju baš obožavamo. Obožavamo ovu slikovnicu, baš obožavamo! Već mjesecima se smijemo uz nju i uživamo čitajući ju i gledajući ilustracije. “Čemu služe noge” (Kreativna mreža, 2022.) je jedna vesela, zanimljiva i humoristična slikovnica autorice Danijele Pavlek i ilustratora Boba Živkovića.
I evo, ne možemo se odlučiti što nam je bolje, priča ili ilustracije. Onda vam je jasno koliko su dobar spoj
Jedna zanimljiva zmija odlučila je istražiti čemu ljudima služe noge.
“Dobar dan!
Oprostite na smetnji.
Baš sam u prolazu, u šetnji.
Vidim da imate dvije noge i
Znam da to nije tako velika stvar
Kao na primjer kod stonoge...
Ali ipak bih voljela znati kako vas
Te vaše noge služe? I zašto
Imate baš dvije? Zar im je bitno
Da se druže?”
I zapravo je nevjerojatno da se baš o nogama može napisati slikovnica. Ali Danijela Pavlek je kao i uvijek inovativna, sasvim svoja i autentična u svom izražaju, a djeca to prepoznaju. Ovo je sjajna slikovnica za čitanje naglas, za glupiranje, mijenjanje glasova i glumu. I sigurna sam da će biti pravi hit među djecom.

Vjerujem da ćete u ovom kratkom izboru pronaći neku slikovnicu koja će i vašu djecu i vas oduševiti baš kao što su i nas. A ako i ne bude tako, u tome i je čarolija čitanja. Ta različitost i bogatstvo slikovnica i dječjih knjiga u kojem će svatko pronaći nešto što će ga privući i čemu će se veseliti.  Vrijeme je za put pod noge, u knjižnicu, i pronađite naslov koji će vas oduševiti. Ili još bolje, nek on pronađe vas!