Ovi će znakovi pokazati da se roditelj ne zna nositi s djetetovim emocijama
Emocije gotovo nikad nisu jednostavna stavka, a posebno nas muče u odgoju djece. Nekad se možemo nositi s njima lakše, nekad teže, nekad nam uopće ne ide. I ne trebamo zbog toga kinjiti sebe niti odustati od svega, nego raditi na tom da naučimo bolje. Nisu nam često posve jasne niti naše emocije, a onda nam je puno teže razumjeti i djetetove emocije. Kada se roditelj bori s nesposobnošću da iskreno prizna ili učinkovito razgovara o emocijama svog djeteta, to može uzrokovati emocionalnu nepovezanost s djetetom.
Ako se dijete ne osjeća dovoljno sigurno da može izraziti svoje osjećaje i primjećuje da oni nisu shvaćeni, to može ograničiti djetetov emocionalni rast, spriječiti sposobnost obrade složenih osjećaja i pridonijeti nedostatku emocionalne inteligencije. U tom kontekstu prepoznavanje znakova roditelja koji možda nije vješt u upravljanju emocijama svog djeteta postaje značajan pothvat.
Način na koji roditelj reagira na djetetove emocionalne ispade također može pružiti važan uvid u roditeljeve emocionalne alate koje koriste za to. Reakcije koje nisu primjerene, iako su često nenamjerne, mogu ostaviti trajne tragove na djetetovoj psihi, te utjecati na njihovo razumijevanje vlastitih osjećaja.
Nažalost, ako roditelj ne zna kako se nositi s djetetovim emocijama ili osjećajima, to može biti vrlo traumatično za dijete, te čak prerasti u emocionalno zanemarivanje. Evo nekih znakova koji mogu ukazati na to da je roditelju možda potrebna pomoć u suočavanju s djetetovim emocijama.
1. Roditelj u potpunosti odbacuje djetetove emocije.
Ako roditelj umanjuje djetetove osjećaje, to je vrlo loše za dijete. Isto tako, ne smije se odbacivati djetetove osjećaje ili se rugati djetetovim strahovima.
2. Roditelj se radije bavi svojim emocijama nego djetetovim.
Kada dijete proživljava snažne emocije, roditelj bi trebao razlikovati, odnosno odvojiti svoje emocije od djetetovih. Roditelj treba čuti i razumjeti kroz što dijete prolazi. To ne znači da se mora složiti s djetetovom reakcijom, niti zauzeti strane u toj situaciji. To znači da treba potvrditi ono što dijete osjeća i dati do znanja da je tu, uz dijete.
Ono što nikako ne bi trebalo raditi jest suprotstavljati se onom što dijete iznosi kao svoje osjećaje, te navoditi druge mogućnosti ili stvarnosti koje dijete možda još nije spremno vidjeti. Roditelj nekad dovodi u pitanje ono što dijete vidi i osjeća, te (pr)osuđivati ono što dijete osjeća, što može izazvati sumnju u valjanost djetetovih emocija. Nije, naravno, dobro niti kad roditelj jednostavno odbaci ono što dijete kaže kao "nevažno" ili, još gore, dopusti djetetu da osjeća da je ono što osjeća pogrešno ili neprikladno. Ponašanje i činjenice mogu biti netočni ili neprikladni, ali osjećaji su valjani.
Iako je najvjerojatnije dobronamjerna, bilo koja od tih roditeljskih reakcija dolazi zbog nelagode koju roditelj osjeća ili nesposobnosti da prepozna, izrazi ili se nosi s vlastitim emocijama.
Na primjer, ako ti dijete kaže da ga maltretiraju na društvenim mrežama i da se boji, i vjerojatno ćeš se naljutiti, jer osjećaš bijes, ljutnju, želiš nešto poduzeti da zaštitiš dijete. Međutim, ako ne razumiješ da je ljutnja odgovor na situaciju, možda nećeš čuti da je dijete zapravo uplašeno. Ako ne čuješ da je dijete uplašeno i ako ga ne podržiš toj emociji, ono ne samo da će ostati uplašeno, već će se osjećati usamljeno jer su mama/tata okupirani vlastitom ljutnjom.
Postoje odgovarajuće reakcije za ovakve situacije, a jedna od njih je potvrđivanje djetetovih osjećaja, te nastojanje da razumiješ to iskustvo s djetetove točke gledišta. Tako možeš lakše razumjeti što dijete zapravo doživljava, dati do znanja da ga razumiješ i da nije samo.
3. Roditelj je previše zaštitnički nastrojen i štiti svoje dijete od svijeta.
Nekad roditelji ono što smatraju zaštitničkim odnosom, zapravo pretvore u neprijateljski odnos s djetetom. To je pokazatelj da mu nedostaje empatije za djetetove borbe. Tada treba prepoznati da nije cilj prebaciti krivnju, nego poticati svijest o osjećajima i poticati rast.
Ako s djetetom njegujemo otvorenu komunikaciju, razvijamo vještine emocionalne regulacije i rješavamo tako osobne emocionalne borbe, tada možemo stvoriti okruženje u kojem se djeca osjećaju potvrđeno, shvaćeno i osnaženo, te lakše uče upravljati složenim osjećajima.
Na kraju krajeva, ono što roditelj nauči u ovakvim odnosima može koristiti ne samo njihovu odnosu, nego postaviti temelje za djetetovu cjeloživotnu stabilnost po pitanju emocija. A to je važna stavka.