Možemo li „popraviti“ razmaženo dijete? Da, ali nije lako…
Kad kažemo – razmaženo dijete, to nam se čini nekako konačno. Dijete je razmaženo i povratka nema. No, je li to baš tako? Možemo li „od-razmaziti“ dijete koje smo razmazili? Nije ta rečenična konstrukcija najsretnija na hrvatskom jeziku, pa možda možemo reći – možemo li „popraviti“ razmaženo dijete? Iako, činjenica je da dijete nije „pokvareno“ da bismo ga popravili…
Znate ono kad gledate dijete koje ima… sve, a ne izgleda vam sretno i još prigovara zato što mu je tablet star već dvije godine, što mu mobitel nema 860 tisuća piksela kameru ili kao u onoj reklami – nije bilo od jabuke? Ili ga odvedete na putovanje koje neće vrlo vjerojatno doživjeti niti trećina njegovih prijatelja, a ono se ponaša kao da ste mu dali da čita 15 lektira odjednom? I prvo vam dođe da poludite i nazovete ga razmaženim derištem, a onda krenete s onim „znaš li ti kako mi nismo imali ništa, a bili smo sretni?!“.
I onda sjednete, jadni, u nevjerici i pitate se gdje ste pogriješili. Zašto je baš vaše dijete tako nezahvalno, kako ste ga uspjeli toliko razmaziti, a samo ste mu htjeli omogućiti sve što možete? Htjeli ste da bude jednostavno zahvalno na tome što ste mu sve to omogućili. Samo to. Ali ne, to se nije dogodilo. I sad se pitate možete li nekako obrnuti taj proces, možete li „popraviti“ svoje razmaženo dijete?
Neki roditelji djecu razmaze sasvim nesvjesno (iako, zapravo, ako malo razmisle…). Na primjer, stvari teku ovako: „Stvarno voliš barbike? Aaa, pa to je baš fora! Hajde, kupit ćemo ti balerinu, to moraš imati. Ali i ova gimnastičarka je super, mogli bi i to! E, i vidjela sam na Ebayu veterinarku, to bi bilo baš fora! A što kažeš na astronautkinju?“ I ne treba proći puno vremena da dijete shvati da je sve što treba reći „Ali ja stvarno volim to!“
Taj je proces prilično lagan i brz. No, kako pokrenuti onaj suprotni? Nije nimalo lako. Treba puno volje, odlučnosti, odricanja, ne odstupanja…
1. Počni od sebe
Je li, zapravo, problem to što ti stvara nelagodu kad kažeš djetetu „ne“? Možda smatraš da će misliti da ga ne voliš dovoljno? Možda nisi siguran jesu li tebe voljeli dovoljno? Proces u kojem ćeš razmaziti dijete zapravo ima korijen u tvom odgoju. Nije to neki veliki misterij. Ako želiš doći do prave istine i srži problema razmazivanja djeteta, ne trebaš zavirivati u unutrašnjost djeteta. Moraš pogledati duboko unutar sebe – onog tko ne zna reći ništa osim „da“.
2. Prestani podmićivati
Kad ispred sebe gledaš loše ponašanje i onda ga nagradiš s „molim te, prestani to raditi“, na dobrom si putu da razmaziš dijete. To je nešto što „pali“ na minutu, dvije, ne duže. Odnosno, možda dobiješ bitku, ali nisi ni blizu pobjedi u ratu. Možda ćeš na taj kratki trenutak dobiti ono što očekuješ, dobro ponašanje, ali to neće postati navika niti neka karakteristika djeteta. Ono neće od te tvoje molbe postati najednom niti ljubazno, niti iskreno niti velikodušno.
3. Neka „ne“ bude cjelovita rečenica
Djeca su rođeni pregovarači – možda to primjećuješ svakodnevno? A uporni su kao maleni bikovi, kad nešto naume. Moraš očekivati da će te više puta tražiti ono što požele, čak i ako kažeš „ne“. Jedan od načina da taj tvoj „ne“ postane čvrst i dobije na jačini jest da – izbjegavaš prekomjerno objašnjavanje. Tvoje dijete ne želi čuti zašto mu braniš nešto, a tvoje objašnjenje može mu samo dati dodatne argumente za raspravu. Ne daj se uloviti u zamku.
4. Razmazi dijete nematerijalnim stvarima
Ispeci kokice i priušti djetetu filmsku večer samo za vas. Možete se i grliti, ušuškati zajedno pod dekicu. Sjedni na pod i igraj s njima, čak i ako ti se ne da i koljena ti škripe, a ručak još nije gotov. Slušaj što ti govori, čak i ako su priče stvaaaaarno duge i besmislene. Što više tvoje dijete shvaća da je voljeno, to se zadovoljnije osjeća, sretnije je, lakše mu je ići kroz dan bez lošeg ponašanja. Što se više povežeš s djetetom, manje ćeš misliti kako moraš kupovati njegovu ljubav popuštanjem – ili barbikama.