Već u 60-im godinama psiholog Julian Stanley pronašao je način kako testovima identificirati nadarenu djecu, a u 70-ima je zajedno sa svojim timom pokrenuo opsežnu studiju kojom je identificirao nadarenu djecu i pratio ih tijekom života.

Studija je nazvana „Studija o matematički prerano zrelosti“, a još uvijek nije završena, te sada traje više od 50 godina. Stanley je pratio je nebrojenu djecu iz srednje škole tijekom njihovih karijera, a neki su od njih postali američki političari, znanstvenici, izvršni direktori, inženjeri i vojnici. Studiju je nakon njegove smrti preuzeo psiholog David Lubinski koji ju i dalje provodi na Sveučilištu Vanderbilt. Naravno da se puno toga promijenilo u svakom pogledu tijekom ovih desetljeća koliko traje studija, ali studija traje.

I ta je studija dala popriličan uvid u ranu zrelost, odnosno naprednu djecu. Evo nekih od saznanja koje su iznenadila znanstvenike.

1. Dio onoga što smo mislili o nadarenoj djeci pokazalo se pogrešnim.

Stariji često znaju smatrati da djeca koja ranije sazriju, ranije i „uvenu“, odnosno izgube te sposobnosti (Amerikanci čak kažu „rano sazrije, rano trune“, ali od tog ćemo se ograditi). To bismo mogli objasniti tako da – nije dobro previše poticati dijete da razvija svoje talente i sposobnosti jer bi mu to na neki način kasnije moglo štetiti. No, to, čini se, ipak nije istina, utvrdio je Lubinski.

Postoji još puno zabluda u vezi tog, a jedna od njih je i da su darovita djeca toliko pametna da će pronaći način da uspiju i istaknu se čak i ako njihova okolina ne njeguje i ne razvija to. To nije istina, tvrdi Lubinski.

„Oni su djeca. Oni trebaju vodstvo. Svi mi trebamo vodstvo“, istaknuo je.

2. Inteligencija nije isto što i strast.

Često pomislimo kako nadarena djeca kasnije u životu najčešće budu znanstvenici, doktori i slično, odnosno da završe u zanimanjima za koje je potreban poseban trud i učenje. No, to nisu zanimanja koja najčešće biraju nadarena djeca, ustanovili su ovom studijom.

„Nadareni ljudi jako variraju u svojim strastima", kaže Lubinski. Mnogi uključeni u studiju su uistinu završili medicinu, ali puno ih je otišlo u ekonomiju ili inženjere. Jedan veliki dio bio je vrlo nadaren u područjima poput logičkog ili verbalnog zaključivanja, zbog čega su postali sjajni odvjetnici i pisci.

„Postoje razni načini da se izrazi intelektualni talent", objasnio je Lubinski, te istaknuo da je za nadarenog učenika jednako važno da oni koji ga vode znaju što učenik voli, umjesto da ih opterećuju područjima koja se tradicionalno smatraju „pametnima“.

3. Naporan rad definitivno je još uvijek važan.

Iako je važno odmjeriti sklonosti učenika i njihove prirodne sposobnosti, to je samo jedan dio onog što određuje koliko će biti uspješni u životu. Rezultati koji nam pokazuju koliko je netko prirodno vješta su vrlo važni, ali ne govore dovoljno o tome koliko se ta osoba mora potruditi da bi se istaknula na tom području. Ono što je ključno je – napor, odnosno trud.

„Ako pogledate iznimne ljude u politici, znanosti, glazbi i književnosti, oni rade mnogo, mnogo sati", kaže on.

4. Bez obzira na sklonosti, svako dijete zaslužuje da se s njime postupa kao s darovitim.

Iako je studija bila usredotočena na djecu koja imaju određene, visoke, intelektualne sposobnosti, Lubinski napominje da se mnoga otkrića mogu i trebaju primijeniti na sve učenike. Na primjer, djeca u studiji koja su dobila priliku pohađati izazovnije tečajeve, usklađene s njihovim vještinama i interesima, postigla su u pravilu više od učenika kojima nije pružena ista prilika.

„Morate znati u kojoj je fazi razvoj vašeg djeteta, koliko brzo uči, koje su mu snage i relativne slabosti i prema tome prilagoditi nastavni plan i program. To je ono što treba željeli za svu djecu."