Kada je riječ o školskom uspjehu, roditelji često nisu svjesni svog prezaštitničkog stava, tjeskobe i visokih očekivanja spram djeteta. Pretjerana roditeljska zaštita temelji se na strahu. Umjesto da preispitaju vlastite strahove, često se dogodi da tjeskobu prebace na djecu, a visoka očekivanja ih dovedu do toga da svoje dijete uopće ne vide od vlastitih očekivanja i projiciranja budućnosti.

Dijete želi da roditelji budu zadovoljni

Pri tome roditelji izgube stvarni kontakt s djetetom i ne daju podršku koja je djetetu zapravo potrebna. Tužna je to situacija u kojoj su djeca suočena sa stalnim procjenjivanjima (dobro/loše), prvo u školi kroz ocjene, a onda i od vlastitih roditelja. U neku ruku, kao da se sve ono što ona stvarno jesu, svodi na procjenjivanje.

Uspjeh u školi Kako na dijete djeluju naša visoka očekivanja?

Djeca će većinom dati sve od sebe da zadovolje svoje roditelje. Uspjet će u tome manje ili više. Međutim cijena je previsoka. Cijenu čine potisnuti dijelovi sebe na koje djeca nemaju pravo. Dijelovi su to koji se pitaju: što je meni važno, što želim, što mislim i slično.

Između pretjerane popustljivosti i strogosti

U doba kada se više govori o pravima djece, roditelji su zbunjeni s postavljanjem vlastitih granica. S jedne strane ne žele biti prestrogi, a s druge strane počinju previše popuštati. Svakako da je jako važno znati i moći djetetu reći ne kada tako osjećamo i mislimo: tako dijete razvija vlastiti osjećaj selfa, da sam ja – ja i da je bitno da ima mišljenje koje može izraziti. To ga uče roditelji vlastitim primjerom. Ono što djetetu svakako treba je postavljanje jasnih granica i strukture, unutar kojih raste i uči se vlastitoj odgovornosti.

Puno puta se pažnja roditelja usmjeri na osiguranje djetetu školovanja i dodatnih aktivnosti, te se previdi bavljenje gore navedenim pitanjima, koja su sjeme dobrog i sretnog života. Kada se na ovaj način brinemo o djetetu, ono se tako počinje brinuti o sebi.

Pomoć oko ovakvih i sličnih pitanja možete dobiti u centru Cjelovitost.