Ne postoji nitko kome je ugodno čuti riječi "bomba" i "škola" u istoj rečenici. A upravo se te dvije riječi nesretno provlače kroz našu svakodnevicu posljednjih dana. Dojave o bombama u školama i drugim objektima postale su nam gotovo normalne – iako svi znamo da nema baš ništa "normalno" u toj priči, a možda najgore u cijeloj toj priči je što mnogima nije jasno što se uopće događa. Jasno je tako da ako nama nije jasno, djeci je još manje.

Daleko nam bilo Pitali smo stručnjakinju kako s djecom razgovarati o ratu: 'Nije rješenje štititi ih'

Naravno, činjenica da se ide kući i da nema škole, mnoge može razveseliti, ali osjećaji koji preplavljuju djecu kad to čuju nije baš veselje – bili oni tog svjesni ili ne. Neki se boje da je kraj škole preblizu i neće uspjeti ispraviti ocjene, a drugi mogu duboko u sebi biti u panici i strahu, ni ne otkrivajući to.

Razgovarali smo stoga sa psihologom i psihoterapeutom Matejem Čuljkom, kojeg smo pitali kako uopće djeci pokušati objasniti ono što je i nama nerazumljivo. Upravo je to ono što savjetuje: djeci dati do znanja da niti mi ne razumijemo u potpunosti zašto to netko radi, a najvažnije je pokazati da smo smireni, te koristiti jezik razumljiv djeci.

"Djeci treba u kratkim rečenicama jednostavne strukture reći da se radi o prijetnjama koje se ne ostvaruju", govori Čuljak, te ističe: "Istina je da niti mi odrasli ne znamo tko stoji iza ovoga svega, pogotovo zato što se odvija u više gradova, što daje naslutiti da se ne radi o pojedincu, već o grupi organiziranih pojedinaca kojima je jedan od ciljeva psihički destabilizirati opću populaciju."

Osmislite 'obiteljski protokol'

Čuljak je napomenuo da je ovaj scenarij sličan onom koji smo imali tijekom pandemije i izolacije, kada nismo znali tko je zaražen i odakle nam "opasnost" dolazi, kao i sada.

"Nije problem jedan, dva slučaja mjesečno - već problem postaje kada je ovo naša svakodnevica. Roditelji izlaze s posla, djeci se nakuplja gradivo, povećava se razina stresa, kako roditeljima zbog posla koji ih čeka, tako i djeci koja imaju testove, žele podići ocjene, a ne znaju kad će biti škole, kad ne", govori Čuljak, ističući da je u redu pripremiti dijete na moguću situaciju čak i ako u njegovoj školi još nije bilo evakuacije.

"Djeci treba objasniti što se događa u drugim školama i da je to nešto što niti mi odrasli ne razumijemo, ali da se, kako god bilo, još se ništa strašno nije dogodilo", ističe Čuljak kazujući da treba pripremiti dijete za slučaj da se sličan scenarij pojavi i kod njega u školi.

"Treba mu reći da vjeruje učitelju, odnosno razredniku, da vam se javi porukom/pozivom, da ćete doći s posla po njega ili neka ide samo kući i slično. Kao obiteljski protokol u slučaju 'nepredvidivih situacija'."

Svaka obitelj, vjeruje Čuljak, razgovara o aktualnoj situaciji, a on preporučuje naglasak staviti na to da niti odrasli ne znaju sve, ali da smo svaki dan tu jedni za druge.

"Treba razgovarati o svemu, ali ne stavljati preveliki naglasak na moguće 'horor scenarije'", naglašava Čuljak, te skreće pažnju na jednu važnu stvar:

"Jako je bitno da svaki roditelj osvijesti svoje dijete da ne prosljeđuje sve one poruke i mailove koji sad kolaju okolo naokolo i čine se kao memorandum neke ekstremističke grupe. Jer to je i poanta - sijanje straha da u konačnici opet ne izlazimo iz kuće", kaže Čuljak. "Djeci treba objasniti da su to poruke koje također imaju i dvostruku poruku - kao pomažu nam razumjeti ovo što se događa, no u isto vrijeme nas još više uznemiravaju i narušavaju svakodnevnu psihološku dobrobit. Djeca to nekad šire dalje jer žele možda jedni drugima ponuditi neku informaciju koja je senzacionalistička, a nemaju dovoljno kritičkog prosuđivanja da procijene negativne strane prosljeđivanja takvih uznemiravajućih poruka."

Reci kako se osjećaš

Iako roditelji trebaju djecu pripremiti, kaže, na neizvjesnost koja je uvijek dio naše svakodnevice, djeca moraju znati kako se mi osjećamo, te da se ni nama ne sviđa to što se događa jer nemamo kontrolu nad time. Ipak, život ide svojim tokom.

"Koliko god to sad nekom čudno zvučalo, mi moramo nastaviti dalje živjeti - barem je to poruka koju smo od korone naučili - da svijet nije smio stati, jer su psihološke/psihičke negativne posljedice nadrasle benefite očuvanja fizičkog zdravlja", kaže Čuljak, te zaključuje: "Djeci svako jutro trebamo dati do znanja da smo tu za njih i da život ide dalje, te da će i to jednom završiti, najkasnije završetkom škole."

Što nikako ne raditi ili ne govoriti djeci?

1. “Ništa se neće dogoditi” / “To je sigurno laž”

Zvuči umirujuće, ali ako dijete vidi da se ipak nešto događa (evakuacije, policija), izgubit će povjerenje. Bolje je biti realan nego davati lažnu sigurnost.

2. Previše detalja i “horor scenariji”

Opisivanje eksplozija, napada ili “što ako” scenarija samo povećava anksioznost. Djeci ne trebaju grafički detalji da bi razumjela situaciju.

3. “Ne boj se” ili “Nemaš razloga za strah”

Time zapravo poništavamo njihov osjećaj. Strah je normalan. Ako ga roditelj negira, dijete može misliti da nešto nije u redu s njim.

4. Okrivljavanje (“To rade loši ljudi, svijet je opasan”)

Crno-bijele poruke mogu stvoriti trajan osjećaj nesigurnosti ili nepovjerenja prema drugima.

5. Dijeljenje neprovjerenih informacija ili glasina

Djeca brzo upijaju i šire to dalje. Ako nisi siguran, bolje je reći “još se provjerava”.

riječ stručnjaka Ovo je 5 navika roditelja koji uspijevaju ostati mirni u stresnim trenutcima, otkriva psihologinja