U avionu postoji jedna uputa koja svakom roditelju zvuči potpuno neprirodno. Ako padne tlak u kabini i ispadnu maske s kisikom, prvo stavite masku sebi, a tek onda djetetu. Prvi instinkt svakog roditelja vjerojatno je: nema šanse. Prvo dijete. Uvijek dijete.

Ali razlog je vrlo jednostavan. Ako se vi onesvijestite pokušavajući staviti masku djetetu, za nekoliko sekundi više ne možete pomoći ni djetetu ni sebi. I tu logiku bez problema prihvaćamo u avionu. Samo je nekako zaboravimo čim sletimo.

Jer kad je riječ o roditeljstvu, još uvijek postoji ta neobična ideja da se kvaliteta bivanja roditeljem mjeri količinom stvari kojih si se zbog djeteta odrekao. Dobra majka nema vremena za sebe. Dobar otac posluša svaki djetetov prohtjev. Dobri roditelji organiziraju, reorganiziraju, kuhaju, plaćaju, razgovaraju, potiču, čitaju stručne tekstove, brinu o emocionalnom razvoju, pravilno doziraju granice i zagrljaje, uspavljuju, i nakon što uspavaju onda se još malo na kraju dana pitaju jesu li nešto zeznuli.

A onda se jednog jutra probude potpuno iscrpljeni, nezadovoljni vlastitim životom, toliko usredotočeni na stvaranje sretnog djeteta da se više ni ne sjećaju kako izgleda sretan odrasli čovjek.

Možda smo negdje krivo shvatili stvar.

kolumna jedne mame Roditeljstvo nije samo "još malo": Dok čekamo da bude lakše, djeca odrastaju

Što ako je za sretno dijete važan i sretan roditelj?

Jer razvojna psihologija posljednjih godina sve više okreće pitanje na drugu stranu. Dugo se proučavalo što se događa djeci kada roditelj pati. Ali u nedavnim istraživanjima pojavilo se i jedno puno zanimljivije pitanje: Što se događa djetetu kada su odrasle osobe s kojima provodi vrijeme sretne? Kada su stvarno zadovoljni vlastitim životom. Kad imaju radost. Kad imaju nešto svoje. Kad se smiju. Kad vole. Kad osjećaju da njihov život nije samo popis obaveza koje treba preživjeti do večeri.

I ta najnovija istraživanja upravo tu nailaze na zanimljivu povezanost. Veće životno zadovoljstvo roditelja jednako je manje emocionalnih i ponašajnih teškoća kod djece, te pokazatelj njihova zdravlja i urednijeg razvoja.

I kad malo promisliš, taj mehanizam zapravo nije nikakav veliki misterij. Kad je odrasla osoba zadovoljna, češće ima više emocionalnog prostora za dijete. Lakše regulira sebe. Ima više strpljenja. Više nježnosti. Jednostavnije rečeno, čovjek koji se ne raspada pod težinom vlastitog života ima nešto više snage biti emocionalno dostupan djetetu. A dijete upravo iz toga uči. Ne iz našeg predavanja o sreći. Nego iz toga kako sreća izgleda.

Dijete ne odrasta u bračnom statusu. Odrasta u atmosferi.

Posebno je zanimljivo što se ta istraživanja odnose i na djecu koja odrastaju u sretnim brakovima i na djecu razvedenih roditelja. I pokazuju nešto puno neugodnije od one stare rečenice “ostajemo zajedno čak i ako smo nesretni, zbog djece”. A to je: djeca ne reagiraju samo na obiteljsku strukturu. Reagiraju na ono što se unutar nje događa. Na konflikt. Napetost. Neprijateljstvo. Na roditelja koji je stalno utučen. Na drugoga koji je stalno bijesan. Na tišinu za stolom koju svi osjećaju, a nitko o njoj ne govori. Na kuću u kojoj možda postoje dva roditelja, ali nema baš puno radosti. Dijete ne odrasta u bračnom statusu. Odrasta u atmosferi.

Zato je i cijela priča o obitelji puno složenija od pitanja jesu li mama i tata zajedno. Naravno da razvod može biti težak za dijete. Promjena boli. Gubitak poznatog boli. Dvije kuće umjesto jedne traže prilagodbu.

Drugim riječima, dijete ne odrasta u rubrici “brak”. Odrasta u dnevnom boravku. Za kuhinjskim stolom. U igri. U tonu kojim mama kaže tatino ime. U izrazu tatina lica kada se spomene mama. U osjećaju je li njegov svijet miran ili mora prvo skenirati prostoriju da vidi kakvog su danas raspoloženja odrasli ljudi. I zato, ako toga nema, dvije mirne kuće ponekad mogu biti zdravije mjesto za odrastanje od jedne kuće u kojoj se svi podnose “zbog djeteta”. Jer to na dijete stavlja nezamisliv teret.

A s obzirom da je, kako je konačno zaključeno, upravo sreća i emocionalna stabilnost roditelja dio onoga iz čega dijete uči regulirati vlastite osjećaje, onda postaje prilično teško objasniti kako bi dugogodišnja nesreća roditelja sama po sebi mogla biti dar djetetu.

Kolumna: Ivona Vranaričić Milenijalci možda nisu savršeni roditelji, ali su prva generacija koja pokušava svjesno odgajati djecu

Razvod ne treba romantizirati, naravno. Iako će suvremeno društvo uglavnom reći da je on pokazatelj civilizacijskog napretka, ja ću nepopularno reći da je sumrak civilizacije. Jer trebali bismo težiti tomu da obitelj bude obitelj. Ali kako brak nije automatsko jamstvo sretnog djetinjstva tako i razvod nije automatska presuda za nesretno. Dijete živi u atmosferi koju smo napravili nakon svega što nam se dogodilo.

Možemo misliti da ih odgajamo pravilima, razgovorima, kaznama, nagradama i velikim mudrim rečenicama koje im izgovorimo prije spavanja. A zapravo ogroman dio odgoja događa se dok mislimo da nas uopće ne gledaju. Kako govorimo o sebi. Kako govorimo o njima. Kako razgovaramo s partnerom. Kako razgovaramo s bivšim partnerom. Jesmo li zahvalni. Jesmo li zadovoljni. Znamo li se veseliti. Znamo li jednostavno biti dobro.

Jesmo li od roditeljstva napravili projektni zadatak?

I tu dolazimo do stvari koju smo od roditeljstva napravili posljednjih godina. Doslovno nikada nismo imali više stručnjaka koji nam objašnjavaju kako odgojiti emocionalno zdravo dijete.. Psiholozi. Psihijatri. Psihoterapeuti. Savjetnici. Life coachevi. Parenting coachevi. Mentori. Stručnjaci za svjesno roditeljstvo. Stručnjaci za privrženost. Za regulaciju. Za koregulaciju.

I prije nego što se svi uvrijede - ne mislim da je sve to besmisleno. Nije. Nekome je psihoterapija promijenila život. Nekome ga je doslovno spasila. Znanje o dječjem razvoju danas nam je omogućilo da mnogo toga radimo bolje nego generacije prije nas. Ali negdje smo od sasvim običnog ljudskog života napravili projektni zadatak.

Validiraj emociju. Imenuj osjećaj. Spusti se na dječju razinu. Uspostavi kontakt očima. Nemoj reći “nije ništa”. Nemoj reći “prestani plakati”. Postavi granicu bez posramljivanja. Odvoji dijete od ponašanja. Ponovi pozitivnu afirmaciju. Neka tri puta prije spavanja kaže nešto lijepo o sebi. Vodite dnevnik zahvalnosti. Napravite kutak za smirenje. Dišite zajedno. Brojite. Regulirajte živčani sustav. Radite na privrženosti ali radite i na granicama. Radite na komunikaciji. Radite na partnerskom odnosu. Radite na svom unutarnjem djetetu. Radite na obrascima. Radite na sebi. Radite na tome kako radite na sebi.

Pa čovječe, zbilja? Negdje usred svog tog rada zaboravili smo postaviti i jedno krajnje neznanstveno pitanje. Jesmo li sretni?

Ne potpuno regulirani. Ne savršeno osviješteni. Ne roditelji koji uvijek pronađu razvojno optimalnu rečenicu u trenutku kad nam se dijete dvadeset i treći put u dva dana nije složilo s nama oko prijedloga ručka. Samo - sretni. Smijemo li se? Radujemo li se nekome? Imamo li ljude koje volimo osim djeteta? Imamo li plan kojem se veselimo?

Postoji li u toj kući život, ili postoji samo savršeno odrađeno roditeljstvo? Jer možemo se mi spustiti na dječju razinu svaki put kad zaplače. Možemo potvrditi njegov osjećaj najnježnijim riječima, i koregulaciju odraditi kao iz udžbenika. Ali ako nas dijete ostatak dana gleda prazne, nesretne i kako se luđački trudimo uljepšati njegov život po cijenu našeg, bojim se da će ipak više zapamtiti ovo drugo.

Djeca više vjeruju životu koji vide nego riječima koje im govorimo

Možemo djetetu sto puta reći “budi zadovoljan”, ali ako nas nije vidjelo zadovoljne jednim običnim utorkom popodne, ništa od toga. Možemo mu svakog jutra ponavljati “budi sretan”, ali ako uz to zapostavljamo vlastitu sreću, kakvu smo mu zapravo afirmaciju ostavili? Djeca više vjeruju životu koji vide nego riječima koje im ponavljamo.

Djeca vrlo rano nauče promatrati odrasle. I onda ih poslije zovemo “zrelima za svoje godine”. A možda su samo prerano naučili da njihove potrebe imaju cijenu. Jer nije svaka snaga nastala na zdravom mjestu. Neke osobine kojima se mi danas kao odrasli najviše ponosimo zapravo su ožiljci s kojima smo naučili lijepo hodati.

Carl Jung je mnogo govorio o nesvjesnim obrascima koji upravljaju nama dok smo uvjereni da slobodno biramo. I tu možda postoji dobra vijest. Primjerice, ako je netko cijeli život navikao na turbulentne odnose, očekivat će leptiriće. Kad nađe mir, mir mu neće odmah izgledati kao ljubav. Izgledat će kao nedostatak nečega. A možda prvi put ništa ne nedostaje.

I kada obrazac jednom vidiš, on više nije potpuno nevidljiv. A zašto je to važno za djecu? Zato što naša sreća nije samo rezultat onoga što nam se dogodilo. Dijelom je i rezultat obrazaca koje smo kasnije svijesno izmijenili. A upravo te izbore djeca gledaju.

Sretan roditelj neće automatski proizvesti sretno dijete. Naravno da neće. Dijete je tek dijelom naš utjecaj, dijelom genetika i to cijela genetska lutrija koju nitko nije naručivao po želji, dijelom drugi ljudi koji žive oko njega, a dijelom prijatelji, ljubavi, gubici, slučajnosti, i svijet koji će tek upoznati.

Ne možemo mu napisati karakter. Ne možemo spriječiti svako razočaranje. Ne možemo garantirati uspjeh. Ali jednoga dana naše dijete neće živjeti prema pravilima koja smo mu godinama izgovarali, nego prema onome što je uz nas naučilo - o tome kako se voli, kako se živi u miru, i kako se bude dobro.

I tu postoji zanimljiva, možda i jedna od najljepših, posljedica našeg truda koju ponekad pogrešno protumačimo kao njihovu nezahvalnost. Djeca jako brzo ono što je redovito počnu doživljavati kao svoj normalan standard. Ako su navikli da imaju ono što im treba, da uvijek imaju što za jesti, da imaju bezbroj igračaka, da ih uvijek netko zabavlja, neće svaki put zastati i pomisliti kako je to super. Ponekad će čak i njurgati kad nešto ne dobiju. Ali to što se oni ljute jer nešto nemaju, samo znači da im je to što imaju potpuno normalno. Da, trudimo se naučiti ih da to cijene, i moramo. Ali možda smo upravo uspjeli onda kada je sigurnost koju smo im mukotrpno stvarali njima postala toliko obična. Jer običnost uopće nije loša stvar. Najljepši životi su zapravo obični. Tako je i sa srećom.

Pobrini se za sebe. Ne jednoga dana. Sada.

Ljubav prema djetetu ne traži da prestaneš postojati. I život nije vječno čekanje onoga što nedostaje. A sposobnost da podneseš činjenicu da se ponekad ništa posebno ne događa, a i dalje je lijepo? Prilično korisna vještina za život.

I možda je zato jedna od najvažnijih stvari koje možete učiniti za dijete nešto zbog čega mi roditelji imamo najviše grižnje savjesti. Naravno da ćeš mu ostaviti zadnju palačinku i zadnju kockicu čokolade, uvijek. Naravno da ćeš mu odrezati najbolji komad mesa. Naravno da ćeš u milijun stvari staviti dijete na prvo mjesto.

Ali pobrini se i za sebe. Ne tek kada svi drugi budu dobro. Nego da budu dobro. Ne tek kada djeca odrastu. Ne jednoga dana.

Sada. U avionu smo to već prihvatili. Masku prvo stavljate sebi. Ne zato što je dijete manje važno. Nego upravo zato što je toliko važno.

Volimo ih vidjeti Ovo je 5 znakova da je dijete sretno