Zašto smo odlučili dijete odgajati u Južnoj Americi?

Anita Sumić
Ništa nije bilo tako teško kao grliti sestru i brata i gledati roditelje kako plaču na aerodromu. I gledati kako se opraštaju od svoje unuke, koja, srećom, ništa od toga nije previše shvaćala
Vidi originalni članak

Frankfurt. Pet sati popodne. Do sljedećeg leta još pet sati. Pojeli smo neukusni i nezdravi obrok. Dijete se igra s cijelom torbom igračaka koju nosimo za nju. Nije nam prvi put, znamo što znači putovati s malim djetetom. I čekati. 

Ja pokušavam s uljudnom, tamnoputom Njemicom riješiti problem sjedala, koje nam, eto, agencija nije rezervirala. Molim je i kumim da me ne stavlja ispred zida, jer moje duge noge ne mogu biti zgrčene 10 sati. Pokušavam joj objasniti da mi je važno da se rukohvat sjedala može podignuti jer je dijete preveliko da bi spavalo na tati ili meni cijelu noć. Ona se smješka i odgovara da

će napraviti sve što može. Ispostavi se da ne može ništa. Uvjerava me ispod glasa, jer se mi koji imamo djecu djecu razumijemo, da su mi to super sjedala. Kolega poslušno klima glavom, uz uljudno "sorry".

Vjerojatno bi tad bilo koja osoba koja putuje sa svojom malom obitelji u daleku, možda i egzotičnu, zemlju, napušta zimu i započinje još jedno ljeto rekla "ah, dobro, ima i gorih stvari, hakuna matata, carpe diem, kad ti život da limune..." i slične tješilice. Ja ne. Ja sam poludjela. Temperamentno, kao prava dalmatinka. I to nije imalo veze s tetom Njemicom (koja nam je, pokazalo se, stvarno dala super sjedala), već s mojom nemogućnošću nošenja s još jednim problemom. Još jednom u mjesec dana punih seljenja, premještanja i razmještanja četverogodišnjeg života male obitelji na drugu lokaciju. Opraštanja od poznatog života, obitelji, prijatelja, navika, grada, uspomena... Ostavljanja svega što sam do tada znala i skoro svega što sam imala. 

Sličnu stvar sam napravila kad sam išla studirati u Zagreb. Skoro sličnu. Jer sam u svakom trenutku za, prvo 6 i pol, kasnije 5 sati mogla sam ići kući kad bih se umorila od promjene. U Zagrebu sam ostala preko deset godina i zavoljela ga. Tamo je bio moj život. 

Onda se dogodio drugi preokret kojemu je prethodio moj odlazak u Južnu Ameriku. U Čileu sam provela šest mjeseci kao profesorica hrvatskog jezika. Kako sam tada studirala hrvatski jezik i filozofiju, ovo mi se činilo kao iznimno iskustvo. I bilo je. I u profesionalnom i u privatnom životu. Romantična veza iz Južne Amerike s čileanskim Hrvatom se nastavila i u Hrvatskoj i za godinu dana smo se odlučili iz Zagreba vratiti u Split. Ja sam bila trudna, roditelji željni, gdje ćeš boljeg mjesta za odgoj djeteta nego uz more? Tako da se opet sve promijenilo, spakirala sam svoj desetogodišnji zagrebački život u prepuni auto i s našom nerođenom, dvokontinentalnom djevojčicom krenuli put juga. Nisam se puno okretala. Život će mi pokazati poslije da i nije bilo tako lako napustiti Zagreb i naviknuti se na Split, grad u kojemu sam bila gost više od jednog desetljeća. To je bio grad mojih uspomena, mog djetinjstva i srednje škole, mojih ljudi... ispostavilo se da, za sada, to nije bio grad moje budućnosti.

Tvrdoglavo sam odbijala odlazak u nepoznato

A nisam to htjela. Tvrdoglavo, kao pravi jarac, odlučila sam da ću u gradu koji više skoro ne poznajem pokušati uspjeti. Ili, u mom slučaju, naći posao u struci. Moj je Čileanac tu i tamo predlagao da odemo u Čile, jer su prednosti bile očite: tamo imamo veliki

stan, ja govorim španjolski puno bolje nego on hrvatski, posao bih lakše našla ja tamo nego on ovdje... ali ja sam dugo odbijala. Nisam ni razmišljala o tome ("Ja sam profesorica HRVATSKOG jezika, ne španjolskog, Rodrigo!!"). A onda i obitelj.

Obitelj je bila u Splitu. Uvijek sam uz njih bila vezana, ali od kada imam dijete shvatila sam koliko mi je važno da su uključeni u njeno odrastanje. I zato sam odbijala. A on nije bio ni uporan. Lako je prihvatio Hrvatsku, zemlju svojih predaka i romantično, iseljenički, se zaljubio u nju. I kad nam se ponudila mogućnost privatnog posla u Čileu, i dalje sam odbijala. I kad je mjesto života trebao biti mali, idilični grad uz jezero i vulkan, i dalje sam odbijala.

Dok mi nije bliska i draga osoba jednom rekla da kad budem donosila odluku o budućnosti, ne mislim na obitelj u Splitu. Prvo sam joj rekla da je luda. Onda sam shvatila. Imam dijete, i moju malu obitelj, a stalni posao nemam, moram misliti na njih. 

Odluka je pala: idem, jer tamo vidim mogućnosti

Tako je odluka, uz još mnogo razgovora i pregovora, donesena. Odlučili smo da odemo u Čile, u grad Pucon (koji smo posjetili zadnji put kad smo bili u Čileu), iskoristimo ponuđeni kapital za pokretanje obrta, zaradimo novce i vratimo se sretni i bogati. Ili barem sretni. Imali smo cijelo ljeto za logistiku: planiranje odlaska, kupovanje karata, seljenje, opraštanje. Rodrigo me tješio da će

biti lakše kad dođemo, tamo su njegovi. Ja sam se tješila da idem negdje gdje postoji mogućnost (koju dugo nisam osjećala u Hrvatskoj), da nećemo više plaćati stanarinu, da ovo nije za stalno, da će Ami biti bogatija za novo iskustvo, vrijeme provedeno s dalekom obitelji...

Tada je trebalo odluku priopćiti Svima. Jedna od najtežih stvari bila je reći mojoj mami i tati da odlazimo. Znali su zašto, sve su razumjeli. Odlasci su bliski mojoj obitelji. Što ne znači da je bilo lako. Koliko mi je god bilo teško ostavljati kutije s knjigama koje nisu mogle sa mnom u avion, pozdravljati se s Mojim ljudima, pozdravljati se sa divnim tetama u divnom marjanskom vrtiću, ništa nije bilo tako teško kao grliti sestru i brata i gledati roditelje kako plaču na aerodromu. I gledati kako se opraštaju od svoje unuke

Ona, naravno, ništa od toga nije previše shvaćala. Srećom. Ali, ponekad mi zna reći da joj fali baka i da bi htjela da su baka i dida s nama. I Miju, njihova maca. Srce mi se stisne, ali tada im crtamo, šaljemo pisma, zovemo ih na Skype. 

Lakše je, ali ne mogu slušati Olivera

Lakše je sad kad smo tu već šest mjeseci, ali me iskustvo naučilo da mi je bolje ne slušati Olivera Dragojevića. I lakše mi je što je moje dijete ovdje s drugom obitelji. Koja je mnogobrojna i jako željna nas. Zanimljivo je da mi moj Čileanac često uzdahne kad se gledaju slike iz Hrvatske, ili se priča o Splitu. Kaže on meni "Znaš, baš mi fali Hrvatska. I njena sigurnost, ljepota i paški sir. A tebi???" Ja ga gledam i ne vjerujem.

Ovdje je život krenuo. Nakon ljeta, euforije oko dolaska, dana ispunjenih mnogobrojnim rođacima, nećacima, djecom, poslom, upoznavanjem grada, ljudi, novim iskustvima, došla je jesen. Ami je krenula u vrtić, obitelj se vratila svojim životima, a mi pokušavamo započeti naš. Novi i, nadam se, bogatiji život. U svakom smislu.

Posjeti missMAMA