Da onako po novinarski pucam ravno u glavu – ne volim Božić. Koliko god zvučalo oholo i grinčevski, ne volim ga. Ipak, naravno da tu postoji jedna velika caka. Ne volim to što smo sami sebi napravili od Božića. 

Je li ovo previše darova ispod božićnog drvca?

Krenimo redom – svake godine kad kojih tri mjeseca prije samog Božića počnu božićne pjesme, filmovi, kite se trgovački centri i svim mogućim načinima te mame da kupuješ stvari koje ti apsolutno ne trebaju (stvarno ne znam što će mi svjetleći sobovi, ogromne zvijezde, crveni svijećnjaci..) osim da tjedan dana stoje na regalu, Iskra ih deset puta na dan skine dolje, pa iza njih brišem prašinu pa ih skladištim u kutije koje sljedeće godine više ne mogu pronaći), nego, svake godine obećam sama sebi da neću kupiti ni jednu jedinu božićnu glupost i da ću radije taj novac pokloniti nekome kome treba. Naravno da uvijek kupim, barem jednu, a ove godine je to preslatka haljinica za moju Mišicu, ali to mi se oprašta.

Predlani smo muž i ja odlučili da si nećemo kupovati poklone za rođendan, izuzev naravno Iskri, i novac koji smo mislili potrošiti uplatiti u dobrotvorne svrhe. 

Vrijeme darivanja ljubavi

Trebali bi mi, ali i drugi svi, tu naviku usvojiti i za Božić. Zlo mi je od onog – vrijeme je darivanja i naravno da ću kao i svaka mama kupiti nešto pod bor od Maza, kako ga zove Iskra, ali sve je to otišlo predaleko. 

Nisam uzorna kršćanka, no samo jedna stvar oko Božića govori sve, a to je da je Isus, kojemu je na Božić rođendan, rođen u štalici. Prema tome, vrijeme darivanja može značiti samo darivanje ljubavi, na koju smo svi nekako zaboravili. Kako kažu mudraci, nije važno činiti velike stvari, nego male stvari velikim srcem. I to će nas učiniti sretnima i  ispunjenima, a ne sobovi, kuglice i lampice. 

Pokloni koji će oduševiti djecu, a nisu igračke iz reklama

Kada i kako je uopće došlo do toga da sve mora biti savršeno, inače nismo zadovoljni? Kada smo tako nazadovali? Kako je došlo do toga da svi moramo imati plazme, nove frižidere, pile u garaži, da u kući sve mora biti cakum pakum, da na tepihu ne smije biti mrlja od čokolade, da se na prozorima ne vide dječje ručice... Kako je došlo do toga da imamo sve, a nismo sretni?

Sveti Nikola se razmahao

Da malo skrenem s teme. Sjećate se Svetog Nikole kad ste bili mali? Glancali smo čizmice, navečer ih stavljali u prozore, vrtjeli se cijelu noć u krevetu od uzbuđenja, dizali se u rano jutro iz toplog kreveta i trčali prema prozoru još krmežljivih očiju da vidimo što nam je to ostavio Nikola i da provjerimo je li s njim bio i Krampus. 

A Nikola je uglavnom ostavio čokoladicu Životinjsko carstvo, koji Bananko, možda napolitanke i jedne Čunga lunge. I naravno, tu je bila neizostavna šiba i to ne zlatna sa zvončićima, nego ona prava, debela, otrgnuta s drveta na dvorištu. I našoj sreći nije bilo kraja. 

A danas, e danas je to sasvim druga priča. Danas našu Madamicu Nikola posjećuje na nekoliko lokacija – doma, kod bake i dede, kod druge bake, kod tete, kod strica.... Eh, taj Nikola, baš se razmahao! Naša Iskra tako je dobila gumene domaće životinje, plastično posuđe, kapu i rukavice, plišanca, slagalice, papuče za vrtić, veliku slikovnicu, novce, kinder čokolade, pet čokoladnih Nikola, dorinu, puc, puc bombone, kinder jaja, milk šnite...

Kužite poantu? Nisu poanta pokloni, ali danas preko poklona jedni drugima govorimo koliko ih volimo. I lagala bi kad bih rekla da ne volim vidjeti osmjeh na Iskrinom licu kad se oduševi nečim što dobije, lagala bi kad bih rekla da joj ne kupim igračku za kojom vidim da uzdiše i da jedva ne čekam da ju vidim preslatku u novoj haljinici. I lagala bih da se nisam na lanjski Božić, kada je Iskra bila još mala štrudlica od pet mjeseci, veselila žaruljicama, kuglicama i svom tom sjaju, a sve zato jer je to veselilo moju Mišicu, a što veseli nju, mene veseli trostruko. 

Zar se ne bismo trebali osjećati sretno, ispunjeno i nasmijano?

Ali ipak, mislim da je sve to otišlo predaleko, a za to smo si krivi – mi sami. Božić me tako uglavnom asocira na čišćenje kuće, pranje prozora, otpetljavanje žaruljica, pečenje sto vrsta kolača, nakuhavanje nekoliko vrsta jela, da bi ih zatim pojeli za 15 minuta pa nam je muka u drugoj polovici dana, a sutradan se budimo bez novaca, s bolovima u trbuhu i dosta nam je Božića, a prekosutra već na njega zaboravljamo. 

Zar se ne bismo trebali osjećati sretno, ispunjeno i nasmijano? Bi, ali ta pitanja ne rješava novac, a sigurno bi bili sretni i s jednom vrstom jela i kolača i s manje tih sobova i zvijezda, a s više vremena za smijeh, muža, klince i bližnje. 

Božić je iskomercijaliziran do boli, a mi plivamo u tom moru i ne vidimo kopno na kojem je mali Isus, rođen na slami, koji će kad odraste slati poruke: Budite poput male djece, Carstvo božje je u vama, Kako želite da vam ljudi čine, činite i vi njima tako, Ljubi bližnjeg svog... Nisam ih pronašla u Bibliji, nego na Wikipediji, no nije važno sredstvo, važna je poruka. 

Zato izdvojite koju kunu za neko dijete koje nema sve ono što imaju vaša djeca, kupite koji bananko manje i pomognite drugima, osmjeh i sreća za Božić zagarantirani su na obje strane. Kako kaže Elsa iz popularnog Frozena, ljubav će otopiti i najveći led u srcima. 

Više od darova djeca žele naše vrijeme

Grlite i ljubite svoje najmilije

I na kraju te već pohabane priče, kako god okrenemo i unatoč svim tim komercijalističkim zamkama, svi u srcu osjećamo onaj titraj vjere u bolje sutra, puno ljubavi prema ljudima oko sebe, više opraštamo, manje sudimo, više se smijemo i puštamo u redovima (dobro, možda mene malo više zbog moje bebačice) i svi jedni drugima usput poželimo sve najbolje.

Zato na Božić, ali i svaki drugi dan grlite i ljubite svoje malce, s njima se dobro nasmijte, glupirajte se, putujte, plešite, pjevajte im, sto puta dan im recite da ih volite! Ne zaboravite zahvaliti što su vam djeca živa i zdrava, što imate topli krevet, hranu, vodu i krov nad glavom, jer velik dio ljudi nema taj luksuz i imajte u pravom smislu te riječi Sretan Božić!