Nakon pročitane slikovnice i otpjevane pjesmice dvogodišnjem djetetu pred popodnevni odmor, malo sam se pravila da više ne čujem kako me stalno nešto zapitkuje opirući se spavanju. A onda je utonula je u miran sanak. Moje najmlađe dijete. Podigla sam malčice roletne i još je jednom ispratila pogledom prije izlaska iz sobe. Sitne, crnkaste dlačice s njezina oblog čela još se nisu sasvim povukle. Toliko je još malena. Ručicama je pokrila usta, što inače ne čini, kako bi u toj toplini pronašla sigurnost za utonuće u san. Još sva miriše na bebu u pelenama iako pelene već odavno ne nosi. Ovo je priča o roditeljstvu i nedoumici, je li ono ikome lako? Je li nam roditeljstvo ponekad naporno zato što si ga sami takvim napravimo, ili su oscilacije u zahtjevnosti odgoja doista toliko velike?

Imamo tri djevojčice koje trenutno imaju 2, 4 i 6 godina. Svaka je različitog temperamenta i senzibilnosti. Sinoć smo, kao i nebrojenih noći ranije suprug i ja legli poprilično iscrpljeni: raznim vrtićkim bolestima, svakodnevnim aktivnostima, planiranjima, provođenjima odgojnih mjera, stalnim preispitivanjima vlastitih postupaka i tako dalje. Jutra nas dočekuju podjednako nespremnima pa jedva ustajemo iz kreveta (ne nužno svog jer češće se ujutro igramo skrivača po dječjim krevetićima). Ponekad se pitam, koliko ćemo još izdržati ovako i radimo li što krivo kada nas roditeljstvo toliko iscrpljuje?

Nedavno sam pročitala članak o podjeli zahtjevnosti djeteta po rođenju na četiri tipa. Ponavljam, ne po tome kako smo ih mi odgojili (razmazili ili slično), već o različitostima po rođenju. Nakratko su mi zasjale oči. To je to! Konačno ću pronaći odgovor na pitanje kako sa zahtjevnim djetetom (lakše) izaći na kraj.

No ubrzo nakon pročitanog članka, bilo mi je lakše utoliko što si više ne moram postavljati to pitanje već sada znam odgovor – nema 'lakšeg' načina. Zahtjevno dijete = zahtjevno roditeljstvo. Da li se ono može pojednostavniti? Može, nauštrb djetetovog psihičkog zdravlja. Ok, sklona sam pročitano uzimati zdravo za gotovo, pa svjesna te činjenice neću na to gledati tako crno, ali i dalje vjerujem da roditeljstvo može biti lakše ako od nekih stvari odustanemo ili ih prepustimo sudbini, no s druge strane, možda možemo napraviti puno više ako se više potrudimo, za bolje sutra naše djece i nas samih. Ne jednom od svoje sam djece doživjela ispade frustracije (na žalost ponekad i oni moje), a njihove ispade se trudim smatrati posve normalnima za njihovu dob i razvoj jer razlikujem ih od djeteta do djeteta i shvaćam da su odraz njihova različitog temperamenta. Ono što smatram da mi je u takvim situacijama činiti jest ostati smirena, a to mi češće pada izrazito teško nego samo malo teže. I tako svaki puta kada se ne uspijem oduprijeti uvlačenju u njihovu frustraciju, gubim bitku i priliku za djetetov i svoj rast kao i naše međusobno čvršće povezivanje.

Ipak, bilo je (na prste mogu izbrojati) situacija kada sam ipak uspjela odvojiti svoju od osobnosti djeteta i zadržati glavu na ramenima. 'Najluđa' stvar u toj priči jest što dijete takve situacije prepoznaje, za njih vam je neizmjerno zahvalno i za njih vas nagrađuje – pogledom, riječima, toplim i iskrenim zagrljajem. Kada to jednom osjetite, jasno vam je koliko to dijete treba. A kada znate koliko je to djetetu potrebno, više takve ispade frustracija ne prepuštate slučaju i sudbini, shvaćate da je red na vama da njihovu frustraciju podnesete mirno, da je tretirate kao neprijatelja kojeg razumijete ali ne želite da vas uvuče u svoj svijet zlih namjera - mirno, dostojanstveno i snažno. Kada djetetovu frustraciju prihvatite kao normalnu pojavu prema kojoj se treba naučiti postaviti i s njome suočiti, tada će i dijete tako učiti gledati na nju, a za par godina, ne budete li posustali u svojoj dosljednosti, ono će samo tako postupati s vlastitim frustracijama. A to je krajnji cilj, zar ne?

U situacijama kada dijete od bijesa i ljutnje izgubi sebe, ono traži vaš pogled, jer u svom zrcalu vidi samo ružnu i ljutu sliku o sebi, svog neprijatelja, a u vašem pogledu traži odraz sebe kakvog treba da bi se oporavilo i ostalo prisebno – kao drago i vrijedno biće. Teorija do koje sam došla čini mi se posve logičnom, no uz svu ispravnost i logiku, ne uspijevam je uvijek sprovesti u djelo. Možda me zato neuspjeh još jače boli. Ipak, za one zlatne trenutke kada se dijete u svom najgorem raspoloženju u mojim očima uspije vidjeti vrijednim, meni srce raste, a o djetetovom da i ne govorimo. 

Nemam drugih riječi, rodili smo djecu koju nismo naručili u dućanu s igračkama, niti zaokružili u preslatkim katalozima, dobili smo djecu takvu kakva jesu i da im baš takvima kakvi jesu damo krila. A ta krila nisu ona od papira posutog šljokicama, to su krila koja se kriju u našim očima kojima ih gledamo svaki dan, u svakoj situaciji. Ah, kolike sam prilike već propustila da im dam još veća krila... ali moram si zahvaliti i za svaki put kada sam im puhnula u leđa da polete više. A vrijeme je pred nama i znamo što nam je činiti – truditi se biti još bolji i bolji.

Tekst posvećujem svojim još jako mladim kćerima, za koje zapravo i ne znam što misle o meni. Ponekad ovo, ponekad ono. Tako mi kažu. No nadam se da će na kraju znati da sam bila i da ću biti najbolja što mogu i da ne namjeravam prestati truditi se još boljom biti.