"Osjećao sam se kao da je cijeli svijet moj, a srce mi je bilo veće od najvećeg stadiona na kojem sam ikada igrao", tim nam je riječima rukometni vratar Mirko Alilović opisao svoje stanje kad je prvi put u ruke uzeo svoje sinove.

Upravo su četverogodišnji Ivan i dvogodišnji Mato Mirka i njegovu suprugu Ivu inspirirali da pokrenu biblioteku Loptica i počnu izdavati knjige i vježbenice za djecu. 

Najprije su objavili seriju slikovnica 'Maleni ali korisni', u kojoj je osam simpatičnih naslova o životinjama i ljudskim vrlinama: Glistica Mila, Žabica Žana, Šišmiš Šime, Pčelica Lelica, Paučica Paula, Mravica Dora, Ježić Joško i Gusjenica Tonka.

Zatim su počeli izdavati i vježbenice za djecu od 3 do­ 5 i od 5­ do 7 godina, od kojih je najnovija 'Mali čarobnjaci uče pravilno izgovarati glasove'. Ova vježbenica koju je napisala profesorica logopedije Nataša Šunić osobito će koristiti djeci s poteškoćama senzorne integracije, dispraksije, disfazije, te djeci koja imaju poteškoća s imenovanjem, gramatičkim strukturama i percipiranjem boja.

Važnost vjere u Boga

Dok oni djeci nastoje prenijeti praktična znanja i vrijednosti poput iskrenosti, odgovornosti i poštenja, svakodnevno puno toga i uče od njih, priznaje Iva.

"Učim čuditi se i diviti svijetu u kojem živim i ponavljam s njima životno gradivo kroz njihova iskustva. Učim o ljubavi, nevinosti i prirodnosti. Sve su to neprocjenjive ljepote na koje mi odrasli često zaboravljamo. Učim od njih biti radosna, opuštena, igrati se, biti bezbrižna i onda kad to nisam. Učim iznova biti duhovita, na dječji način. Život s njima bogata je škola međusobnog učenja", kaže Iva kojoj je u životu posebno važna vjera u Boga:

"Po religiji sam kršćanka – rimokatolkinja, ali radije bih govorila o vjeri, nego o religiji. Rekla bih za sebe da sam duhovno biće koje ne može zamisliti život bez vjere u Boga. On je za mene ljubav, utjeha i nada. Vjera u Boga čini me kompletnom, on je moj najveći prijatelj, razlog zašto vjerujem da Dobro ipak pobjeđuje Zlo."

Pitali smo Aliloviće i kako su odabrali imena za svoje sinove.

"Ivanu je ime odabrao Mirko, po svom ocu Ivanu, a Mati sam ja odabrala ime po svom didi Mati, koji mi je pružao puno ljubavi
kroz život i uvijek je bio uz mene", kaže Iva i dodaje da su dječaci vrlo živahni, no Mato je temperamentniji i od malena pokazuje velik interes za loptu, dok je Ivan nešto mirniji i senzibilniji.

Tata-kuler i mama-paničarka

Uvjerena je da će obojica poput tate biti sportaši: "Ne samo da oni to žele, sigurna sam da će biti, ako ne profesionalni sportaši, bit će fajteri. Uz tatu će naučiti da je život velika tekma u kojoj je možda važno pobijediti, ali se usput i uči i igra i uživa u igranju, kao i u obranama od gadnih zgoditaka. Već sad jako vole plivati, trčati i sve moguće igre s loptom."

Kad je riječ o roditeljskim brigama, Iva nam je otkrila tko je u njihovoj obitelji veći paničar: "Mirko je kuler, ali ja sam paničarka. Jednostavno sam takva. Srećom, uz Mirka tu je i hrpa divne rodbine i prijateljica, pa kad imam napadaje panike uvijek je tu netko tko me spusti na zemlju i smiri."

Poznato je da žene bez problema rade više različitih stvari u isto vrijeme, a Mirka smo pitali je li i on uz dvoje djece postao majstor multitaskinga.

"Nije mi problem multitaskati, jer je u mojoj obitelji uvijek bilo puno djece i malenih rođaka, a naši dječaci su kao igrači rukometa: samo čekam gdje ću kojeg uloviti pred golom i onda kad su mi u rukama, sigurni su. Budući su živahni, puštam ih da se što slobodnije kotrljaju", odgovorio nam je poznati vratar.