Trebaju li roditelji biti roditelji ili prijatelji svojoj djeci?
"Kada je riječ o djeci, moj je stav sljedeći: mi smo majke svom djetetu, a ne njihovi prijatelji. Ovo je stav o kojem se dugo raspravljalo i sigurna sam da svi imamo različita mišljenja. Moje je, da mi djeca, barem trenutno, nisu prijatelji. Iskreno se nadam da ćemo jednog dana biti prijatelji - kada budu odrasli ljudi, ali za sada sam ja glavni autoritet.
Da budem potpuno iskrena,nikad nisam previše ozbiljno razmišljala o tome kakva ću mama biti. Imala sam 23 godine kada sam saznala da sam (neočekivano) ostala trudna. Bila sam mlada, a i po prirodi sam tip osobe koji nikada nije trošio previše vremena na razmišljanje o budućnosti. Uvijek sam se trudila živjeti "u trenutku".
Tijekom odrastanja, moji roditelji nikada se nisu ponašali kao moji prijatelji. Sjećam se da sam imala nekolicinu prijatelja čiji su se roditelji ponašali kao prijatelji i to mi je zaista bilo čudno, ali i fora. Upoznala sam mame koje su se uvijek htjele družiti s prijateljima svoje djece, a ponekad i one koje bi čak ponudile da kupe alkohol, dok smo bili još maloljetni.
To mi se sada čini potpuno neprimjerenim ponašanjem. Iskreno, ako bih ikada saznala da je odrasla žena kupila alkohol mojoj maloljetnoj kćeri iza mojih leđa, odmah bih išla porazgovarati s tom ženom. To je protuzakonito i gledajući na to sada kao dosadna mama od 30 i nešto godina, uopće nisam trebala biti vani i piti.
Trebala sam biti kod kuće i imati više nadzora u svojim tinejdžerskim godinama. Gdje je bila moja mama? Radila je. Ona sigurno nije bila moja prijateljica i ponašala se kao roditeljska figura, ali fizički nije bila tu da me prati. Pokušala je, ali to je bilo i početkom 2000-ih kada su tinejdžeri tek počeli dobivati mobitele. Izvukli smo se s mnogo toga i znali kamo ići. Gdje je bio moj tata? ne pitaj.
Moji prijatelji i ja znali smo tko ima roditelje koji su u redu s određenim ponašanjem, a koji od nas imaju strože roditelje. Djeca koja su imala roditelje poput prijatelja bila su popularna po defaultu. Moji vršnjaci koji su imali roditelje koji su se ponašali više kao prijatelji i dopuštali maloljetnicima da piju i druge smicalice pozivali bi nas svuda.
Tada mi se to činilo fora, a sada, kada sam i sama majka, mišljenje mi se u potpunosti promijenilo. Moja djeca su još mala, ranog osnovnoškolskog uzrasta i nemamo puno toga zajedničkog. Mi nismo prijatelji. ja sam njihova mama. Ja pripremam obroke i vodim brigu o njihovim rasporedima. Perem im rublje i pokazujem im kako ga slažu. Pazim da dođu u školu na vrijeme i da se kući vrate s onim s čime su otišli. Gledam njihove školske zadaće da se uvjerim da su sve dobro napravili.
Volim kada me slušaju i rade ono što ja kažem. Zovu me kad su uplašeni i traže pomoć kad su zbunjeni. Za sada su to naše uloge. Kao mame, trebali bismo za cilj imati izgraditi ugodno okruženje u kući s puno ljubavi i puno podrške. Djeca imaju dovoljno prijatelja, ili dovoljno problema u sklapanju prijateljstava, odnosi s mamom trebaju biti laki.
Za mene majčinstvo pruža stalan i vječan protok ljubavi, podrške, svjetla i prihvaćanja. Kako moja djeca rastu, očekujem da će se i naš odnos promijeniti. Nadam se da ću jednog dana biti izabrana i imati čast biti jedan od njihovih prijatelja."