Jako je nezgodno imati dvoje djece s malom dobnom razlikom, iako svi kažu da je to dobro za njih jer će bit na sličnim valnim duljinama. Meni se žurilo postati majka pa su požurili i naši sinčići, uljepšati nam život i preokrenuti ga naglavačke.

Moj uskoro trogodišnjak nevjerojatno je energično i samostojno dijete kojeg smo prvu godinu samo nosili na rukama, ljubili i titrali oko njega, pa je zatim krenuo u hod, govor i akciju rapidno i napredno da ga jedva sustižemo. Međutim, moram priznati da kad je vidio mamin trbuh kako raste i kako mama postaje sve sporija i umornija te ga je prestala dojiti, što je bio najveći šok i prva ozbiljna trauma za njega, mogao je naslutiti kako će se stvari u njegovom malom carstvu uskoro zauvijek promijeniti.

Reakcija na malog bracu su bile ushićenje i čuđenje, a moja stalna strepnja da bebu ne ozljedi, slučajno u igri, ili ne, i danas je donekle prisutna. Međutim vidim da se skupa signaliziraju, guguću i vrište, maze i štipkaju, smiju i lupkaju, odnosno da se vesele jedan drugome pri susretu i traže u jutarnjoj igri, ili dnevnim aktivnostima.  

Maleni koji će uskoro godinu, oponaša brata u gotovo svemu i silno mu se raduje, a veći ga nježno zove "braco", pa ga već iduću sekundu zvekne igračkicom. Iako se trudim da u svojem djetetu gajim samo uzvišene odlike (iako ja nisam nimalo uzvišena), kad me se priupita "je li ljubomoran na maloga", moram skromno priznati da, nažalost, jest. No tko ne bi bio da jedan dan ima nešto, a drugi ne?

Trudimo se pažnju dijeliti ravnopravno, no ponekad je to baš teško. Trudim se dodatno voljeti ih jednako i ne zanemarivati, jer u mojoj obitelji radile su se razlike. I one su jako utjecale na moj karakter i izazivale srdžbu. A to ne želim svojoj djeci.

Znam da smo tek na početku našeg uzbudljivog putovanja, no vjerujem da je ljubav ista, iako je odnos različit. I nadam se da će mi se djeca nesebično voljeti i pomagati kad stvari postanu ozbiljne.