"Pijanac! Pijanac!", vikao je iz sveg glasa sin dok je parkom prolazio postariji gospodin na biciklu.

Pokušao sam ga utišati, ali bezuspješno. Očigledno su ga dodatno zabavljali moji pokušaji stišavanja pa je nastavio izvikivati iz sveg glasa "Pijanac" pokazujući točno na biciklista kako ne bi bilo nekakve zabune.

Istini za volju, čovjek za biciklom je uistinu izgledao kao pijanac. Nije kako bih to komentirao na glas, ali i ja bih potpisao kako biciklist ima vidljivih problema s alkoholom. Odrpana izgleda, podbuhla lica, odisao je na alkoholno piće.

Što je moj mali više vikao, biciklist je postajao sve namrgođeniji. Bilo je očito kako povici djeteta utječu na njegovo raspoloženje. Kada je prošao pored nas imao je najnamrgođeniji izraz lica koji sam do tada vidio, a sin je i dalje vikao i sklanjao se s puta kako bi izbjegao susret s njime.

Nedugo zatim, možda nije prošla niti minuta pojavila se žena na biciklu. 

Nije trebalo dugo da ju mali opazi. "Pijanac! Pijanac!", veselo je povikao ponavljajući koreografiju. Situacija je bila identična prijašnjoj. On se zabavljao, vikao, smijao, uživao. Ja sam ga pokušavao smiriti istovremeno zadržavajući osmjeh, kao moram biti ozbiljan, ali radost djeteta je zarazna.

Prvi "pijanac" nije dijelio moje mišljenje, ali ovaj drugi jest. Reakcija biciklistkinje bila je dijametralno suprotna. Kao prvo, žena na biciklu nije niti na trenutak ostavljala izgled pijane osobe. Na povike djeteta samo je uzvratila osmjehom, a i više. Kao da se i ona zabavljala.

Dječak je i dalje vikao za njom, upirao prstom, smijao se... a ona je dijelila njegovu igru.

Nije važno što nam drugi govore, već kako mi reagiramo na to. Kada smo zdravi iznutra, riječi nad nama gube moć. Ako nas pogode, očigledno su dotakle bolno mjesto. Na nama je hoćemo li se duriti, ljutiti, svađati... ili ih prihvatiti kao priliku da postanemo bolje osobe.