Djeca koja prekidaju kontakt s roditeljima često su u djetinjstvu doživjela ovih 11 stvari
Kada odraslo dijete odluči prekinuti kontakt s roditeljima, iza te odluke često stoji puno više od jedne svađe ili lošeg odnosa u određenom razdoblju. Mogu joj prethoditi godine povrijeđenosti i pokušaja da se osjeća saslušano, shvaćeno i prihvaćeno.
1. Roditelji nisu obraćali pažnju na njihove emocionalne potrebe
Djetetu nisu potrebni samo hrana, dom i sigurnost. Jednako mu je važno da su roditelji emocionalno prisutni i da osjeća da se na njih može osloniti.
Djeca koja su emocionalno zanemarena mogu odrastati s osjećajem da ih roditelji nisu istinski voljeli. Istraživanje iz 2025. povezalo je emocionalno zanemarivanje u djetinjstvu s većom anksioznošću i nelagodom zbog bliskosti u ljubavnim vezama.
Nakon godina osjećaja da ih roditelji ne vide i ne čuju, neki se kao odrasli počnu udaljavati jer više ne vjeruju da će roditelji biti uz njih kada ih trebaju.
2. Imali su osjećaj da roditeljsku ljubav moraju zaslužiti
Neka djeca odrastaju s osjećajem da ih roditelji vole i prihvaćaju samo kada ispune njihova očekivanja. Pogriješe li ili naprave nešto što roditelj ne odobrava, mogu imati osjećaj kao da se i roditeljska ljubav povlači.
Obiteljska psihoterapeutkinja Sidu Arroyo-Boulter objašnjava da takva djeca mogu naučiti prihvaćati sebe samo kada zadovolje određena očekivanja. Kasnije mogu biti vrlo kritična prema vlastitim pogreškama i teško vjerovati da zaslužuju ljubav kada nekoga razočaraju.
Taj obrazac mogu prenijeti i u svoje ljubavne veze pa stalno pokušavati ugoditi partneru kako bi bili sigurni da su voljeni.
3. Roditelji nisu poštovali njihovu privatnost
Čitanje dnevnika, kopanje po ladicama i bilježnicama ili prisluškivanje telefonskih razgovora neki roditelji možda opravdavaju time da samo žele znati što se događa s njihovim djetetom. No takvo zadiranje u privatnost može postići upravo suprotno.
Trogodišnje istraživanje pokazalo je da su roditelji godinu dana kasnije zapravo znali manje o životu tinejdžera koji su imali osjećaj da im se ne poštuje privatnost. Kod majki je dio objašnjenja bio vrlo jednostavan, tinejdžeri su počeli više skrivati.
Ako roditelji nastave prelaziti te granice i kada dijete odraste, neki na kraju odluče prekinuti kontakt kako bi ih zaštitili.
4. Nikad nisu znali što ih čeka kod kuće
Kada dijete odrasta u kaotičnom i nepredvidivom domu, teško mu je jednostavno biti dijete. Pregled 112 istraživanja iz 2020. pokazao je da su djeca iz takvih obitelji češće imala teškoća s emocijama, ponašanjem i školom.
Terapeut Patrick Teahan objašnjava da prekršena obećanja i iznenadne promjene mogu postati toliko uobičajeni da dijete počne doživljavati nestabilnost kao nešto normalno. Ponekad ta nepredvidivost uključuje i osnovne stvari poput redovitih obroka, čiste odjeće ili redovitog odlaska u školu.
Takva se djeca često nauče oslanjati samo na sebe. Kad odrastu, mogu teško vjerovati drugima i osjećati se sigurno u odnosima, a udaljavanje od roditelja nekima postane način da napokon pronađu stabilnost koja im je nedostajala.
5. Roditelji su od njih očekivali previše
Normalno je da roditelji imaju određena očekivanja od djece. Problem nastaje kada su ona toliko visoka da ih dijete gotovo nikako ne može ispuniti.
Bivša stručnjakinja za obitelj i ljudski razvoj Pat Tanner Nelson objašnjava da realna očekivanja djeci daju priliku da uspiju i steknu samopouzdanje. S druge strane, previsoka ili prestroga očekivanja i stalno roditeljsko razočaranje mogu narušavati njihovo samopouzdanje.
Zato je važno primijetiti i trud, a ne samo rezultat. Dijete treba znati da roditelji vjeruju u njega i da će ga voljeti čak i kada nije savršeno. Bez toga neki odrastaju s osjećajem da nikada nisu dovoljno dobri.
6. Posramljivali su ih kada bi pogriješili
Sram može biti posebno težak za dijete jer ne ostaje samo na tome da je napravilo nešto pogrešno. Dijete može početi osjećati da nešto nije u redu s njim samim.
Upravo tu razliku ističe istraživačica Brené Brown. Krivnja je usmjerena na ono što smo napravili, dok nas sram može navesti da vjerujemo da je problem u tome kakvi jesmo.
Ako se sram koristi kao način discipliniranja, dijete može početi sumnjati u vlastitu vrijednost umjesto da iz pogreške nešto nauči. A takvi osjećaji mogu ga pratiti godinama, posebno ako roditelj nikada ne prizna da ga je povrijedio.
7. Kažnjavali su ih šutnjom
Kada roditelj prestane razgovarati s djetetom zato što je napravilo nešto što mu se ne sviđa, dijete može početi jako paziti što govori i radi. Pogreška za njega više nije samo pogreška – ona može značiti da će ga roditelj ignorirati.
Stručnjakinja za odnose dr. Margaret Paul šutnju kao kaznu opisuje kao destruktivan oblik kažnjavanja u kojem osoba povlači svoje odobravanje i potpuno prestaje komunicirati.
Djeci je posebno teško shvatiti da nisu odgovorna za roditeljeve emocije. Tek kasnije mogu učiti da to što se roditelj povukao ne znači da su manje vrijedna ljubavi.
8. Uvlačili su ih u svoje svađe
Dijete ne bi trebalo biti posrednik između roditelja, smirivati njihove svađe ili birati tko je u pravu.
Za situaciju u kojoj se treću osobu uvlači u sukob između dvoje ljudi u psihologiji se koristi pojam triangulacija. Savjetnica za mentalno zdravlje Alyssa Mairanz objašnjava da se to može dogoditi kada jedan ili oba roditelja uvuku dijete u svoje nesuglasice i očekuju od njega da zauzme stranu.
Dijete tada može osjećati da je njegov posao usrećiti roditelja ili spriječiti novu svađu. Može se osjećati i razapeto između dvije osobe koje voli, ne znajući kako biti uz jednu, a da ne povrijedi drugu. Taj teret ne mora nestati samo zato što je dijete odraslo.
9. Odbacivali su njihove osjećaje
Dijete treba moći reći roditelju da je tužno, ljuto ili povrijeđeno, a da zauzvrat ne čuje da pretjeruje ili da to što osjeća nije važno.
Istraživanje iz 2022. pokazalo je da su ljudi koji se sjećaju da su roditelji u djetinjstvu odbacivali ili negirali njihove osjećaje imali i više teškoća s reguliranjem emocija u odrasloj dobi.
Takvo ponašanje može se nastaviti i godinama kasnije – primjerice, kada roditelj svaki put promijeni temu čim odraslo dijete pokuša razgovarati o nečemu bolnom iz prošlosti ili mu jednostavno kaže da to treba zaboraviti. Nakon dovoljno takvih pokušaja odraslo dijete može imati osjećaj da ga roditelj jednostavno ne želi čuti.
10. Očekivali su da se nose s problemima odraslih
Djeca se oslanjaju na roditelje kada se susretnu s problemima s kojima se još ne znaju sama nositi. No ponekad se te uloge okrenu pa roditelj od djeteta počne očekivati da sluša i rješava njegove probleme.
Pretjerano dijeljenje problema s djetetom može biti oblik parentifikacije, odnosno situacije u kojoj dijete preuzima odgovornosti koje nisu primjerene njegovoj dobi i mogućnostima.
Umjesto da se igra, druži i otkriva što ga zanima, može početi osjećati da je odgovorno za to da roditelj bude dobro. Pregled istraživanja iz 2023. pokazao je da je očekivanje da dijete zadovoljava roditeljeve emocionalne potrebe u nekoliko istraživanja bilo povezano s više simptoma depresije.
11. Rijetko su im pokazivali nježnost
Bebama trebaju dodir, utjeha i blizina, ali potreba za roditeljskom nježnošću ne nestaje kako dijete raste. Djeci i dalje treba zagrljaj kada su tužna, držanje za ruku kada im treba osjećaj sigurnosti i roditeljska toplina u sretnim trenucima.
Djeca koja rijetko dobivaju takvu nježnost roditelje mogu doživljavati kao hladne ili emocionalno nedostupne. Jedno istraživanje pokazalo je da je više majčinske nježnosti kada je dijete imalo osam mjeseci bilo povezano s manjom emocionalnom uznemirenošću kasnije u odrasloj dobi.
Djeca trebaju osjetiti roditeljsku ljubav, a ako im je takva bliskost nedostajala dok su odrastala, neki se kasnije mogu udaljiti od roditelja.