Približio se dan mog povratka na posao. Ne mogu vjerovati kako je brzo prošla godina! Sjetim se (u zadnje vrijeme često) onog savjeta kojeg sam tako često čula, dok nisam imala djecu, naravno: "Uživajte s djecom dok su još mala! Nećete se ni okrenuti, a već će odrasti i otići od vas".

Nekad sam se na ove riječi znala nasmijati, ali sad vidim koliko istine ima u njima. Doduše, moje limačice još nisu tolike, ali svejedno. Moja starija sada ima skoro četiri godine. Četiri! Pa zar već? A i malena ima skoro godinu dana. Nisam ni primijetila da je prošla godina. I bila je naporna. Dvoje male djece, ja s dijagnozom... Ali, moram reći, uživala sam. Stvarno. Mogla sam si to priuštiti. Slatke su te moje muke bile. Imala sam sreću, curice su zdrave. Osim problema sa kukićima, ali i to smo relativno brzo riješili. Nije bilo napetosti zbog bolesti, čestih odlazaka liječniku, ostanaka u bolnici... sve me je to promašilo. Srećom.

Pročitajte prvu kolumnu autorice Marine Krešo Matić: Ja nikad neću biti mama... Nije mi suđeno

S drugim djetetom sam opuštenija i otvorenija

Ali, bilo je vremena kad sam bila strašno napeta. Moramo liječniku, imamo cijepljenje, skuhaj curama ručak – jednoj slani, „normalni“, a drugoj bez dodataka (nismo kupovali kašice, a ni koristili začine, samo moje mlijeko i izvorni okusi)... Nenaspavana, premorena, robotizirana. Pa sve nešto na rokove. Sve nešto mora biti gotovo u određeno vrijeme. Ne spavam, jedva oči držim otvorene, ali trudim se. I ide mi. Mislim. Zadovoljna sam.

Majčinstvo Tipični majčinski osjećaj krivnje i kako se nositi s njim

Dobivam i ohrabrenje iz okoline. Ljudi se uglavnom oduševe kad čuju na kakvom su cure „režimu“, a napredak je vidljiv, i dok me gledaju da se „borim i patim“ jer „ne bi svaka tako, lakše je kupiti gotovu kašicu i skuhati djetetu zajedno s onim što ide u tvoj tanjur. Samo patim djecu“. Rijetki su oni koji misle drugačije. Barem ako je suditi po onome što čujem. Ne dam se obeshrabriti. Ne predajem se.

Osim toga, s drugim djetetom je drugačije. Barem meni. Neke se stvari već znaju. Mnoge se zaborave, ali ono osnovno ostaje. Opuštenija sam. Otvorenija. Ne idem leći s bebom svaki put kad je trebam nadojiti jer se bojim držati je u naručju. Ne paničarim svaki put kad se rasplače. I tako u nedogled.

opuštenije 10 stvari koje radite drugačije s drugim djetetom

Povremeno analiziram svoje ponašanje sa starijom i mlađom kćeri. I shvatila sam jednu jako bitnu stvar: moram se opustiti. Prepustiti. Uživati u svakom trenutku provedenom s njima. I teškom i lijepom. U šetnjama i branju cvijeća. U pjevanju i nastupima pred televizorom s imaginarnim mikrofonom i obaveznim dubokim naklonom na kraju. U uplakanom licu, ispruženim ručicama, spontanom osmijehu, vrisku oduševljenja... Jer vrijeme leti. I moje će cure stvarno odrasti. I otići. A ja se neću ni okrenuti. I već će biti kasno.

Već će izlaziti van na igru. Pa krenuti u školu. A onda... škola, izlasci... Dalje ne želim ni razmišljati. Želim uživati. U svakom trenutku provedenom s njima. Dok su još male i vole se ušuljati u moje naručje. Dok me još trebaju za slatke zagrljaje i utjehu. Dok ih nije bijeli svijet upoznao i zavolio. Jer jednom kad se to dogodi, otet će ih iz mog naručja. Ali, tako mora biti.

Kolumna Pismo mojoj prekrasnoj kćeri: Strah me, ali puštam te...