Prošlo je nešto više od dva mjeseca od kada sam ponovno postala zaposlena žena. Budući da, po dobrom starom običaju, palim na guranac, još uvijek se uhodavam u sve to skupa. Naime, kada sam ja zadnji puta radila, naša obitelj imala je jednog člana manje, štoviše još nisam bila ni supruga, a kamoli majka. Tada još nije bio problem ako koji dan ne bih stigla ništa skuhati i mogli smo bez problema oboje doći s posla, malo odspavati pa onda laganini. E sada su se stvari opasno promijenile... Nemojte me krivo shvatiti, znam da nisam ni prva ni jedina žena s djetetom koja radi, dapače neke imaju i više djece i rade. I gle čuda... Sve stignu! Ponekad imam osjećaj da samo u mom danu fali nekoliko sati.

Jurnjava svakodnevice

Naša mala obitelj ustaje oko 6 sati, barem pokušavamo, jer mali princ uredno odbija suradnju i ne želi ustati bez drame. Brzinski se spremamo i oko 7 sati princ ostaje u vrtiću. Na sreću vrtić obožava, pa barem tu nemamo problema. Pusa mami, pusa tati, da nam pa-pa i to je to do popodne. Dolazimo po njega u vrtić najkasnije do 17 sati. I onda kreće jurnjava. Dođi doma, skuhaj (ili ugrij ručak, ako sam bila dovoljno pametna da ga skuham večer ranije), u letu malo pospremi, posveti pažnju djetetu... Ni ne okrenem se i već je vrijeme za spavanje. Nakon što malog princa spremimo na spavanje obično se onesvijestimo od umora.

Trenutak kad staneš na loptu

I onda se desi situacija koja te natjera da staneš na loptu. U jednoj od tih jurnjava nakon posla, kada ja ne znam što bih prije, shvatim da me mali princ uporno poteže za ruku (ili nogu) i govori: "Mama, mama ge" (čitaj: Gle)! A što ja radim? Govorim: "Čekaj ljubavi, mama mora ovo, mama mora ono!" I onda stanem i razmislim, zapravo ne mora mama ništa. Neće svijet stati, ako sad ne stavim prati veš ili ne operem čaše. Sasvim sigurno neće stati niti ako ćemo danas za ručak pojesti nešto spremljeno na brzinu. Poteku mi suze jer shvaćam da dragocjeno vrijeme koje mogu kvalitetno provesti sa svojim djetetom i suprugom, trošim na trivijalne stvari, koje doista mogu čekati. 

Centar svemira

To malo biće, koje je centar našeg svemira, ne može i ne smije čekati. Jedino što mama i tata moraju, nakon što dođu s posla, jest puzati po podu, slagati kocke, crtati, plesati... sa svojim malim princom. Prebrzo raste i izgubljeno vrijeme ne može se vratiti, zato mu se posvećujemo u potpunosti. A ako samo malo odgodimo ono padanje u nesvijest od umora, nakon što on ode na spavanje, stići ćemo i sve ostalo.