Računala nam nedvojbeno pomažu i olakšavaju razmjenu znanja, informacija i novina u današnjem svijetu. Veliki broj ljudi poslovno je vezan za kibernetska pomagala, ali i naše slobodno vrijeme kradu ti opaki mali moćni strojevi. Oduvijek sebe smatram fizičko-metafizičkim plesnim umjetnikom, osobom koja nije previše povezana ili vezana za kompjutor, no ipak sam kaskala za svime što on nudi.

Još uvijek mi nije jasno odakle svi ti ljudi u televizoru, ni kako da to točno objasnim svojim mališanima, a kamoli kako i što radi ova nevjerojatna kutija. Možda sam uvijek kretala od postavke da sam ja živa, osjećajna, nepredvidljiva, a robot sve opozitno, predvidljiv, racionalan, mrtav? Mrtva materija, samo malo, ako je svaki atom svojom energijom u biti živ, možda su i stvari oko nas žive; zar nisam bila zahvalna svom prvom voljenom autu na svoj vožnji koji je on nekako obavio umjesto mene, pričam o u trenucima kojima se ne ponosim, ali sve su nas barem jednom zadesile, noćna pripita usporena vožnja! Znala sam je podragati poput mačke i obratiti joj se; hvala ti draga moja toyotice, moja metalna sestrice, na sigurnoj vožnji. Oprostite na iskrenosti i ludosti...

Djeci želim dati najbolje od sebe

Danas kada pokušavam i želim biti uzorita majka, taj obrazac više ne postoji, postoji samo sigurnost i ljubav, jedine dvije mantre koje pletu sve moje dane i noći te akcije u njima. Jer svojoj djeci želim najbolje dati od sebe. Prisutnu sebe. Predanu sebe. Ne želim da naše vrijeme kradu mašine, pa čak ni drugi ljudi previše. Naravno da je pogledati crtiće ili pjesmice ponekad u redu, i meni da slobodno kratko vrijeme za skuhati, oprati ili počistiti, ali da, ja skrivam mobitel, ne punim baš tablet, gasim TV i komp, više nego što bi oni htjeli.

Uvečer pričam priče, izmišljam svakakve i sama već u polusnu. Jer, nazovite me staromodnom, i dalje više volim slatkasti, drvenasti miris pohabane knjige, sve ono što ona nosi, romantične odlaske u gradske knjižnice, otkrivanje svijeta i sebe, jedan uzvišeni osjećaj koji mi je dala svaka pojedina pročitana knjiga. Mogućnost da razvijem maštu do svoga maksimuma, poput gume i u nju impliciram svo pročitano znanje davalo mi je sigurnost u ophođenju sa drugima, oduševljavalo me, ali i tješilo.

Ljubav prema starom znanju i starom svijetu

Stoga se u našem malom domu svaki dan otvaraju slikovnice, prelistavaju, pokušava se nešto pročitati, objasniti, istražiti, i sve to skupa ne traje predugo, ali barem je prisutno, i voljela bih da ljubav prema starom znanju i starom svijetu prenesem i djeci. Jer dobro upivši tradiciju, možemo zaista biti kadri stvoriti kvalitetno nešto novo. To je stvar poštivanja. U plesu se to zove učenje osnovnih koraka plesa, dugo vježbanje istih, upoznavanje sa klasičnim prikazima, te istraživanje suvremenih tendencija.

Zato umjetnik treba znati kako plesati prije neko što stvori svoj novi ples. Da, nakon kratkog početničkog zanosa slijedi dugi niz godina mučeničke vježbe pa tek onda slijedi ambrozija i napajanje istom. Tehnika pa inspiracija. Rudnik pa nebesa. Baba roga pa muza. Čak niti onda Ples ne obećava svakome ponuditi da stoji na skliskom podiju slave, uvažavanja i društvenog prihvaćanja. A kamoli da se od njega lako živi.  

Istinska sreća bez kablova

Da, to je život plesnog umjetnika, kalvarija, prava vojska, blaga diktatura, tako sam naučena i dalje podučavam. I u svojoj školi i doma. Znam da će modernizacija učiniti svoje, i da će moja polazišta biti suprotna od muževa koji ide u korak sa ovim modernim društvom i vremenom. Ja radije djecu povedem u park ili šumu, negdje gdje zemlja, drvo, ptica, vjetar ili sunce pričaju svoje tihe priče, gdje je sve već prisutno bez potrebe umjetnih pomagala, gdje život buja i pupa i pretače se u svim svojim divotama i sferama, gdje smo ja i moja djeca upućeni samo i jedino na nas i našu igru, dodir, miris, ljutnju i ljubav. To je naš svijet, gdje smo doista umreženi u Ljubav, i gdje mogu osjetiti istinsku sreću koja nas napaja bez kablova, ograničenja, zračenja...