Ne razumijem roditelje koji vide, a ne reagiraju!
Nedavno sam bila na jednom dječjem rođendanu. Djeca uzrasta od 3 do 7 godina. Igra, smijeh, galama, djece po svuda i sve ono što uz dječje rođendane ide. Ali jedan me događaj potaknuo na razmišljanje.
'Ma pusti ga, on je samo dijete'
Uz razigranu djecu, jedno je dijete napravilo scenu kada mu je vlasnica u čijoj se kući održavao rođendan, zabranila da radi baš sve i svašta. O čemu se zapravo radi? Dijete od četiri godine umjesto da se igra s ostalom djecom, ono je počelo otvarati ormare i bacati sve stvari po podu. Budući da roditelji nisu reagirali, reagirala je vlasnica koja je dijete na ljubazan način zamolila da to ne radi. Tako je to duhovito i na jedan djetetu razumljiv način objasnila da se to ne radi, da to nije lijepo, dok su roditelji samo bezbrižno gledali i onda rekli onu rečenicu koju ja nikako da prihvatim i razumijem: "Ma pusti ga, on je samo dijete". I naravno, dijete se bacilo na pod i počelo vriskati jer je očito naučeno da može raditi baš sve što želi.
Gdje je granica između slobode i lijepog ponašanja?
Nakon te rečenice točno sam osjetila kako me preplavljuje osjećaj ljutnje. To su rečenice koje ja nikada, ali baš nikada neću razumjeti ni prihvatiti. Da dijete je, pa što? Zar mislite da djeca ne razumiju ništa? Da djeca mogu raditi baš sve što žele? Zar stvarno mislite da moraju raditi sve što žele kako bi se razvijala i rasla? Ja baš i ne mislim tako. Da, slažem se da djeca trebaju slobodu u svom razvoju, da im ne treba braniti baš sve jer inače neće naučiti što je dobro, a što nije, ali gdje je ta granica kada treba reći DOSTA? Gdje je granica između slobode i lijepog ponašanja?
Budući da ni sama ne volim kada mi se diraju stvari, a i osobno nikada nisam imala takvih problema sa svojom djecom, potpuno razumijem gospođu koja je zaustavila dijete i na lijepi način objasnila da se to ne radi. Razumijem i dijete koje je odmah napravilo scenu vrišteći jer ne smije raditi ono što želi. Dijete misli da je to normalno, budući da mu nikada nitko nije objasnio da se to ne radi, da to „možda“ može raditi kući jer roditeljima ne smeta, ali da to baš i nije lijepo raditi negdje drugdje.
Treba li pustiti djecu da rade sve što žele?
Ali jednostavno ne razumijem roditelje, koji vide i ne reagiraju. Samo sijede, pijuckaju kavu i smiju se ponašanju svog djeteta. Mogu razumjeti da svoju djecu puštaju da u njihovom domu rade što žele, ali ipak, ako ih već sada puštamo da rade ama baš sve što žele, što će biti kasnije, u pubertetu, na primjer kada tako i tako ne slušaju, kada ih nećemo moći obuzdati u nekim stvarima. Hoćemo li i onda govoriti da djeca trebaju slobodu i da ih treba pustiti da rade sve što žele? Bojim se da ne, ali tada će već biti kasno.
Djeci treba dozvoliti slobodu, ali do jedne granice. Voljeti djecu ne znači dozvoliti im da rade sve što žele. Voljeti djecu je dati im slobodu da odluče sami o svojim stvarima, ali sve primjereno njihovim godinama. Malenom djetetu znači puno da samo odluči hoće li obući crvenu ili plavu majicu. Ima još puno takvih primjera gdje možemo pustiti dijete da odluči samo. Djecu trebamo slušati, moramo poštivati njihova mišljenja, njihove odluke, ali ponekad djeci treba reći NE. To NE je za njegovo dobro.
Trebamo naći granicu između slobode da dijete razvija svoju znatiželju i lijepog ponašanja. A mi smo tu da ih tome naučimo. Tome služe roditelji!