"U odgoju djece mi je jako bitno da izrastu u kvalitetne osobe, da znaju granicu u svemu, da poštuju druge ljude i njihove živote i odluke, da poslušaju savjet, ali da ipak naprave ono što im srce kaže da je ispravno, jer sam sigurna da tada neće pogriješiti, da vide i druge osobe, ne samo sebe i da su spremni pomoći drugima", kaže Martina Pušeljić Grgić, mama devetogodišnjeg Karla i petogodišnje Rebeke Nike.

"Bitno je da je roditelj uz svoje dijete u svakoj situaciji, ali i da mu ukaže na eventualne pogreške, iako se bez njih ni ne možemo razviti u osobe kakve želimo biti. Smatram da i djeca i roditelji cijeli život uče iz dana u dan. Jedna od bitnih stvari mi je naučiti ih o vjeri i molitvi, to mi je uistinu iznad svega. Najsretnija sam kad navečer kleknu uz krevet i mole se anđelu čuvaru prije spavanja i svaki dan upute bar jednu zahvalu Bogu za taj dan", objašnjava ova 34-godišnja diplomirana novinarka koja s obitelji živi u slavonskom mjestu Kruševica i piše za list mjesne župe.

Beba sa srčanom manom

"Muž mi radi u Njemačkoj, a majka u Italiji, tako da sam s djecom najviše ja, ali kad su mama ili muž ovdje uvijek su mi u svemu spremni pomoći. Tako muž i ja nađemo vremena za koji romantični izlazak kad djeca spavaju kod bake", priča mama čiji je stariji sin Karlo, koji ide u drugi razred osnovne škole, rođen sa srčanom manom. 

"Radi se o transpoziciji krvnih žila, VSD; ASD; pulmonalna stenoza i ta se anomalija zove Taussig-Bing anomalija. Prvi put je operiran u Zagrebu kad je imao samo mjesec dana, druga operacija je uslijedila kad je navršio godinu dana i to u Njemačkoj u Münchenu. Treća operacija je bila prošle godine također u Münchenu, a tijekom života čeka ga još nekoliko operacija", priča mama Martina koja je Karla rodila iz blizanačke trudnoće.

"Jedno dijete sam izgubila u drugom mjesecu trudnoće. Saznati da sam imala spontani je već bio šok, a onda, nakon minutu, da u sebi nosim još jedno dijete. Odmah sam ostala u bolnici na čuvanju trudnoće, što je potrajalo puna četiri mjeseca, zbog toga sam i strahovala da nešto nije u redu. Pri porodu su mi rekli da ga ne mogu ni na koji drugi način roditi nego carskim rezom", priča mama i objašnjava da ju je dotuklo kad je saznala da njeno dijete ima šum na srcu.

Devetogodišnjak velikog srca

"Ali kad sam nakon dva tjedna saznala da ima jednu od najtežih srčanih mana, to nije za opisati riječima, jednostavno se slomite, cijeli život mi je stao, gledajući u njega kako je bespomoćan i u božjim rukama. Njegove suze, tada, kao male bebe, nikada neću zaboraviti, kao da je znao da se nešto događa. Osjećaj u sebi također ne mogu zaboraviti, to je jedna bol duše povezana s tjelesnom boli zbog straha da ćete izgubiti dijete. Promatrala sam svaki dio njega onako malog, svaki milimetar njegovog bića, miris, pogled...", priča mama i dodaje da je Karlo sada vrlo emotivan dječak koji voli sve oko sebe i ne zna zamjerati.

"Svima bi, kako se kaže, dušu i srce dao, vrlo je komunikativan, društven, zaigran. Iako ide u drugi razred i ima devet godina, još uvijek je veliko zaigrano dijete, škola mu je bitna, nekad mu je teško jer se bori s disleksijom i diskalkulijom, ali maksimalno se trudimo sve to nadvladati. Ima dobrih, a i loših dana, prepreka i zapreka. Ima odličnu učiteljicu, asistenta u nastavi i fizioterapeuta koji s njim radi na satu tjelesnog odgoja. Svi su ga lijepo prihvatili i što god treba, djeca mu u školi pomognu. Ide po normalnom redovnom programu i puno se trudimo i učimo da bi dostigao svo gradivo", priča.

Bratska ljubav i prepirke

Karlo se jako voli igrati s Lego kockama, a njegova mama priča da bi ih mogao po cijele dane slagati, slagati i slagati, bez ikakve pomoći.

"Jako voli životinje, kad god ima priliku nagovori nas na nekog kućnog ljubimca. Tako je donedavno imamo hrčka, ribice, patku koju je sam othranio, zeku, psa", priča mama i dodaje da sad imaju samo psa, labradora Rikija koji jako voli djecu, a Karlo ga obožava. "Čak ga zna pratiti do škole i čekati ispred, ali Rebeka ga se pomalo boji jer je velik", priča mama i dodaje da su Rebeka Nika i Karlo kao brat i sestra vrlo povezani.

"Vole se i nježni su jedno prema drugom, ali ima tu i nesloge i svađe između njih, oko igračaka najviše. Svatko ima svoje, ali uvijek je ono tuđe najzanimljivije, pa tu nastane i prepirka. Kad sam ostala trudna, Karlo je bio sretan, naravno jer će imati nekoga uz sebe, za igru, smijeh, suze. Uzbuđeno smo je očekivali, tada je imao nepune četiri godine i puno je propitkivao, kako je dospjela unutra i kako će izaći, kako je on izašao, kako će se zvati, gdje će spavati, što će jesti...", kaže.

Život na selu ima prednosti, ali i mane

Mama Martina kaže da život njihove obitelji nije tipičan za ljude na selu.

"Još kad sam rodila Rebeku živjeli smo u Zagrebu, koja je tamo i rođena. U Zagrebu smo živjeli četiri godine, ali kako je muž ostao bez posla, vratili smo se u Slavoniju odakle i jesmo i gdje smo živjeli prije braka. Živimo u obiteljskoj kući, imamo dvorište i vrt, ali njime se ne bavimo. Uređujemo dvorište, dječji pješčanik i cvijeće na proljeće", kaže.

"Lijepo nam je na selu, život je usporeniji, ali iste obveze imam kao da sam u gradu, još je nezgodnije jer kod liječnika, na Karlovo terapijsko jahanje, u kino ili kupovinu, za sve moramo otići u grad. Ima i svojih prednosti, kao što su svjež zrak, mir, spokoj, odmor, nema gradske vreve i uvijek možemo naći mjesto i vrijeme za odmor, jer uistinu je vrlo mirno", priča Martina i dodaje da ne propuštaju događaje poput pokladnog jahanja koje je bilo u veljači, u kojem djeca uživaju.

"Svake godine je to jako lijepo organizirano, dođe puno konja, kanđijaša, jahača. Djeca i odrasli oblače se u narodne nošnje i prolaze kroz selo, a u nekoliko kuća ih se dočekuje s domaćim pekarskim proizvodima", kaže o ovom događaju koji svima ostaje u lijepom sjećanju.