Moram priznati da me uvijek zabavljaju situacije kada u obitelj dođe prinova, i nad par dana staro dijete, još svo zgužvano i oteklo od poroda nadvija se uža i šira obitelj i vijeća na koga se uvrglo dijete. Još mi je zabavnije nešto što se dešava gotovo u pravilu, a to je da jedni djed i baka u bebi vide pljunutog tatu dok je bio beba, a drugi istu mamu. S razvojem tehnologije priča se komplicira, jer rasprave počinju već sa 4D snimkama iz majčinog trbuha.

Rugala se sova sjenici, ni mene to nije mimoišlo. Puta četiri. Svaki put kad bih kući donijela mali mirisni smotuljak, vadila bi se moja slika kao bebe tek pristigle iz rodilišta i moji bi se rastapali nad činjenicom da se rodila, još jednom, "mala Nina". Problem je u tome što se svaki put rodio i "mali Ivan". A uvjeravam vas, muž i ja ne nalikujemo jedno na drugo, čak smo potpune suprotnosti po fizičkom izgledu.

On je tipični Dalmatinac, visok do neba, tamne kose i puti, a ja blijeda, plavokosa i plavooka, onako otprilike u smislu da mi se u ljetnom razdoblju dok šećemo u rijeci turista Šibenikom lokalni prodavači sa štandova i dućančića unose u lice i obraćaju s "Guten tag!" rastapajući se od ljubaznosti, sve dok moja potomčad ne grakne u dijalektu. A onda mi se više ne obraćaju.

Prevladale su tatine smeđe oči

Moram ipak biti poštena i reći da sam po tom pitanju ipak četiri puta prošla identično - ni jedno moje dijete ne sliči na mene! Možda malo najstariji, on je pokupio bar moj osmijeh i blic izraz lica i - to bi bilo to. Plava kosa drugog sina čisto je zavaravanje protivnika, jer on je pljunuti ćaća. Kad sam dobila kćer, pomislila sam: u tome je stvar! Muškići su sličili na tatu, a ovo će biti mamina princeza. Trebam li reći da je ipak ispala tatina princeza? Vjerujte mi na riječ.

Četvrto dijete trebalo je čak i po zakonu vjerojatnosti ispasti, ako ništa barem plavooko. Kako je gen smeđih očiju dominantan u odnosu na plave, čitala sam da je vjerojatnost da nam se rodi plavooko dijete 1:4. Kako smo došli do tog broja, bila sam sigurna da ovog puta nema šanse da omanemo.

I zbilja je bilo tako. Maleni je bio, i ostao plavook.... sve do prvog rođendana. A onda se desila metamorfoza koju sam već prije toga vidjela već tri puta. Bebe za koje sam vjerovala da malo liče na mene, pretvorile bi se u Nakiće. Prevladali bi geni kameni. Bez iznimke. Oči bi posmeđile, kose potamnile (Roko, ljubim te u oko!), a na čelu bi im se sa svake strane pojavili mali dinarski roščići (u mojoj obitelji od milja ih zovemo 'štosdemferi'), a čija je jedina svrha postojanja da kad me s ljubavlju pogode čelom u moju zagrebačku mekanu glavu, ja doživim zamračenje i izbije mi čvoruga, a oni veselo nastave gdje su stali. Ljubav boli, kaže glista ježu.

'U postolareve djece su najgore cipele'

Kad sam uvidjela da sam na fizičkom planu hametice poražena, sve su se moje nade okrenule drugim, bitnijim stvarima. Kao na primjer uspjehu u školi. Ja sam bila superturboodlikaš i knjiški moljac i nije bilo šanse da na tom polju podbacim. Ne dok ih ja odgajam!

U tom sam uvjerenju živjela sve dok nisu krenuli u školu. Tada je moj prvijenac, unatoč činjenici da nam je u jednom slučajnom testiranju rečeno da spada u tri posto najinteligentnije djece (da nije tu na mene - nada živi dok ne umre!), počeo bježati od knjige kao vrag od tamjana, jer je prednost dobila nogometna lopta. I još uvijek je u prednosti, štoviše tom se ljubavlju zarazio i mlađi sin. U to me uvjerio kad sam  mu rekla u prvom razredu da idem na informacije, a on me mudro pripremio: "Mama, imam sve petice i četvorke, a one druge ocjene nisu moje!". U trenucima kad ih naganjam lektirom po kući i kumim i molim da je pročitaju (ja, profesor književnosti, skrušeno priznajem da sam živući primjer one poslovice u postolareve djece najgore cipele), tješi me činjenica da mi je tata bio nogometaš, pa, eto, barem nešto!

Naša djeca su odraz nas oboje

Šalu na stranu. Naša djeca su jednako naša. I moja i suprugova. Na one zaista najbitnije načine. Kad Josip sjedne do dječaka koji sjedi sam jer se nitko neće igrati s njim, ili u svoju momčad izabere kao prvi izbor svog malog rođaka koji možda lošije igra nogomet, u njemu vidim suprugov osjećaj za pravdu i moju obzirnost. Kad se zbog sitnice rasplače isti čas spoznam zajedničku sklonost da nam je svako raspoloženje direktno povezano sa suznim kanalima. Kad Roko odluta mislima (iako na prvu reagiram: "Ah, ne slušaš me kao ni tata ti!") u njemu vidim vlastitu maštu i sanjarenje. U Marijinoj radosti života vidim svoj optimizam, a dok nas čvrsto grli proradi tatin stisak ljubavi. Mihovil je još mali, no kad pogledam u njegove oči vidim odraz nas oboje.

Oni su općenito naši životni uspjesi. Kad u njima vidim iskrenost i poštenje, nedostatak zloće, dar vjere i čvrstu obiteljsku povezanost, ponosna sam do neba jer ta djeca, ti moji slatki mali Dinaridi, svakom žilicom odašilju signal da su i moja, kao i tatina. A da smo mi njihovi sve dok nas bude, to je činjenica koja egzistira od onog časa kada smo ih - poželjeli.