Stariji sin me pita: "Mama, voliš li brata više nego mene?" Svatko tko je čuo ovo pitanje zna da iritira više nego dječja crijevna viroza. Kako je moguće da je moj sin i dalje toliko okupiran time iako mu je već devet, a mlađem tri godine? Radim li ja uistinu neku razliku koje nisam svjesna, griješim li kao roditelj? 

U početku se tako radovao što će dobiti brata ili sestru. Možda stvarno sada radim nešto što njemu smeta. Pitam se, moram li svaki put kad zagrlim jedno dijete, potrčati zagrliti i drugo i je li pravilno da pohvalim jedno dijete, a drugo ne, iako to ni ne zaslužuje?

Tako se meni već tri godine roje pitanja po glavi i onda shvatim da se ja uopće ne sjećam majčinih trudnoća iako su poslije mene stigle još dvije sestrice. Ne sjećam se da me itko upozorio da one dolaze. Majka se jednostavno negdje izgubila na tri dana i onda se vratila iz nekog rodilišta s malim zamotuljcima koje uopće nisam pretjerano viđala osim nekad preko ogradice krevetića. Jednog dana su zamotuljci prohodali i sjedili do mene u vrtiću, pa u školskom autobusu i gle odjednom sjedimo s našim klincima na kavama. Pričamo kako možda pravimo neke greške i pitamo se hoće li djeca imati traumu jer mlađe dijete sad spava u našoj sobi, a starije u svojoj, uređenoj prema njegovim željama.

Mišljenje djece nam je važnije nego naše?

Drage moje mame, koje imate ovaj ili sličan problem, problem zbilja nisu klinci nego upravo mi. Roditeljstvo i majčinstvo je zbilja nešto najljepše što žena može iskusiti, ali mi smo malo pretjerali s tim što naši klinci misle. Iskreno, i dan danas kad mi moja stara kaže da dolazi u posjet obvezno mi kuća blista i imam bar kolač napravljen jer mi eto i s 30 godina znači što ona misli. A i za deset godina i dok god je budem imala, bit će mi važno njeno mišljenje. 

Mi smo bili generacija djece koja su se sklanjala u sobu kad su dolazili gosti, poštivao se roditelj i svatko stariji. Braća i sestre su se čuvale, nerijetko su i odgajali jedno drugo i evo nas svi smo živi i zdravi. 

Danas ne možeš ostati trudna dok sa starijim djetetom ne isplaniraš trudnoću. Ne daj Bože da dođe do traume iz djetinjstva jer možda će ga dolazak mlađeg člana, koji će malo više okupirati moju pažnju, oštetiti u nekom segmentu. I tako pomalo stvaramo djecu čije mišljenje je važnije nego naše. U principu griješimo jer previše brinemo. 

Shvatila sam da ne radim baš ništa krivo, jer volim svoju djecu, živim za njih i dišem za njih. Mala bratska i sestrinska ljubomora već će nestati jer djeca rastu. Problem doista može postojati i treba razlikovati stvarni problem od dječjeg hira. Ignoriranje svakako nije rješenje, ali svaka mama zna prepoznati kad nešto uistinu jest problem. 

Dajem sve od sebe i još malo više jer mi mame imamo tu neku rezervu na kojoj guramo i kad se upale lampice. I zato ne zaboravite da niste loši i ako nešto baš ne ispada po planu od prve. Ni za život ni majčinstvo ne postoji recept i nema mjerica koliko čega da stavite, samo se sjetite kad vam je kolač prvi put ispao kao na slici!?