Još dan danas se sjećam dana kada se dogodio famozni klik u mojoj glavi i kada mi je neki zamišljeni glas šapnuo: "Sada si spremna biti mama!" U to vrijeme bila sam voditelj jednog salona luksuznog namještaja i do tog dana uvijek sam se grozila trenutka kada je neki kupac zakoračio u salon sa svojim malim čudo(vište)m. Uvijek sam ih pratila pogledom i bila u visokom startu zbog straha da nešto ne oštete, ne razbiju i slično. Baš su mi nekako stvarali nervozu. Tog dana to se nije dogodilo. Upravo suprotno, rastopila bih se čim bih vidjela dijete i jednostavno sam znala to je to, spremna sam. Ili kako je moja kolegica rekla: "Zrela si ko kruška"!

Na čekanju...

Kako to obično biva okolnosti nisu uvijek spremne onda kada smo mi spremni. Pa smo tako moj suprug i ja odlučili ipak još malko pričekati da i okolnosti budu spremne. Budući da nam je stambeno pitanje bilo riješeno i sve ostalo je bilo vise manje u redu, jedino sto je još trebalo da bi sve sjelo na svoje mjesto jest jedan, odnosno dva komada papira, tj. moj i suprugov ugovor o radu na neodređeno vrijeme. To je nešto što vjerujem mnogi od nas čekaju. I čekaju i čekaju... I velika većina nikad ne dočeka. E mi smo dio te većine koja nije dočekala. Naime, prvo sam taj famozni papir dobila ja i dok smo čekali da ga dobije i suprug, ja sam dobila otkaz. Tim činom našli smo se opet na početku. Ubrzo mi je postalo jasno da vrijeme prolazi, a da mi ne postajemo iz dana u dan sve mlađi. Jednostavno smo zaključili da nema smisla više čekati, jer tim tempom djecu ćemo raditi u penziji, koju smo dočekali bez ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Nekako sam uvijek u glavi imala viziju da ću svoje prvo dijete roditi prije tridesete, i tako je bilo..

Pravo vrijeme

Trudna sam ostala od prilike dvije godine nakon što se dogodio onaj famozni klik i točno mjesec dana nakon što sam počela raditi u novoj firmi, na novom poslu, na ugovor o radu na određeno vrijeme. Nije mi bilo svejedno, ali sreća koju sam osjetila kada sam prvi put vidjela svog princa na ultrazvuku zasjenila je sve ostalo. Naš mali princ je već tada postao centar našeg svijeta i nekako sam osjećala da će ipak sve biti u redu. Vjerovali ili ne, stvari su se doista lijepo posložile. Imala sam sreću da nisam radila u tvrtki u kojoj trudnu ženu šutnu na cestu.

Radila sam u tvrtki u kojoj su moji nadređeni bili prije svega ljudi koji su mi svi redom čestitali i s kojima sam se sve mogla dogovoriti. Žalosno je što danas takvih (i tvrtki i ljudi) nema više i što svakodnevno susrećem žene kojima zbog trudnoće nisu produženi ugovori o radu, iako tvrtku ništa ne koštaju. Svjesna sam da sam vrlo lako mogla i ja biti jedna od tih žena, ali bez obzira na sve danas znam da je baš tada bilo pravo vrijeme za trudnoću. Tada je bilo pravo vrijeme da naš princ dođe na ovaj svijet. Jer poslovi dođu i (nažalost) prođu, a ova bezuvjetna ljubav je ono što ostaje. Dovoljan je samo jedan pogled na mog malog princa da me ispuni srećom i ponosom što sam danas mama na neodređeno vrijeme.