Ne postoji obitelj u kojoj nema ljutnje. Koliko god se trudili izbjeći je, ona je prirodna ljudska emocija i ne možemo je jednostavno isključiti. Ali način na koji se članovi obitelji nose s ljutnjom može biti vrlo različit.

U nekim obiteljima ljutnja se koristi kao oružje, u drugima se skriva i potiskuje, a postoje i one u kojima se svi ponašaju kao da ona uopće ne postoji. S druge strane, ljutnja može biti i prilika za iskren razgovor, bolje razumijevanje i povezivanje članova obitelji.

Problem nastaje kada djeca odrastaju u okruženju u kojem se ljutnja ne izražava na zdrav način. Psihoterapeutkinja Jonice Webb, ističe tri problematična obiteljska obrasca.

riječ stručnjaka Što napraviti kada osjetiš da ćeš planuti na djecu

1. Obitelj u kojoj je ljutnja oružje

U ovakvim obiteljima ljutnja je način pokazivanja moći. Jedan ili više članova obitelji koriste je kako bi dominirali nad drugima, bilo kroz vikanje, vrijeđanje, zajedljive komentare, prijetnje ili zastrašivanje. Ponekad takvo ponašanje uključuje i bacanje ili razbijanje stvari.

Djeca koja odrastaju u takvom okruženju usvajaju vrlo jednostavnu, ali pogrešnu poruku: Pobjeđuje onaj tko je najviše ljut.

2. Obitelj u kojoj se ljutnja potiskuje

U nekim obiteljima ljutnja se smatra nečim lošim i neprihvatljivim. Pokazivanje takvih osjećaja može se doživjeti kao znak nedostatka ljubavi, brige ili poštovanja, pa se na ljutnju često reagira negativno ili kažnjavanjem.

Djeca tako uče da svoje osjećaje trebaju zadržati za sebe.

Poruka koju dobivaju glasi: Ljutnja je loša. Ako si ljut, i ti si loš. Zato o tome nemoj govoriti.

3. Obitelj u kojoj se ljutnja ignorira

Postoje i obitelji u kojima se ljutnja zanemaruje. Kada netko pokaže da je ljut, ostali gotovo uopće ne reagiraju. Kao da se ništa nije dogodilo.

U takvom okruženju djeca dobivaju poruku: Ljutnja nema smisla. Nema potrebe pokazivati je niti o njoj razgovarati.

Što djeca zapravo nauče o ljutnji?

Djeca koja odrastaju u bilo kojem od ova tri obiteljska okruženja nemaju priliku naučiti kako prepoznati ljutnju, razumjeti što im ona govori, kontrolirati je i izraziti na zdrav način.

Umjesto toga, stalno dobivaju istu poruku: nemoj govoriti o tome. Nitko ne želi znati da si ljut.

Posebno su zanimljive obitelji u kojima se ljutnja potiskuje ili ignorira. Iako se na prvi pogled može činiti da u njima nema velikih sukoba, upravo takvo okruženje može pogodovati razvoju pasivno-agresivnog ponašanja.

Ljutnja ne nestaje samo zato što je odlučimo ne pokazati. Kada odrastamo u okruženju u kojem je izražavanje ljutnje neprihvatljivo, s vremenom je počinjemo automatski potiskivati. Međutim, potisnuti osjećaji i dalje postoje.

Zato se ljutnja može početi izražavati na neizravan način, kroz pasivno-agresivno ponašanje. Riječ je o pokazivanju ljutnje i zamjeranja bez otvorenog razgovora o onome što nas zapravo muči.

Takvo ponašanje može biti posebno zbunjujuće za djecu.

Primjerice, djevojčica Maja za vrijeme obiteljske večere osjeća nelagodu jer njezini roditelji odbijaju razgovarati ili se čak pogledati. Markov otac kasni sat vremena po njega nakon nogometnog treninga, a dječak se pita je li to zato što su se prethodne večeri posvađali. Josipa teško podnosi kada je majka kažnjava šutnjom, pa se trudi ponašati kao da je to uopće ne pogađa.

Sve su to primjeri situacija u kojima se ljutnja ne izgovara, ali je itekako prisutna.

Istraživanje je pokazalo da djeca koja odrastaju u okruženju obilježenom neizravno izraženim i neriješenim neprijateljstvom mogu biti nesigurnija, manje sklona preuzimanju odgovornosti za vlastite probleme te sklonija depresiji, anksioznosti i povlačenju iz društva.

Dodatni je problem što mnogi ljudi nisu ni svjesni vlastitog pasivno-agresivnog ponašanja, kao ni ljutnje i zamjeranja koji stoje iza njega.

odgoj djece Kako u tri koraka prestati vikati na svoju djecu

Kako prestati potiskivati ljutnju?

Prvi je korak prihvatiti da je ljutnja normalna emocija. Ona nije nešto čega se trebamo sramiti ili što moramo skrivati. Ona nam može pomoći da bolje razumijemo sebe i poboljšamo odnose s drugima.

Važno je početi prepoznavati ljutnju, i kod sebe i kod drugih. Kada osvijestimo što osjećamo, lakše ćemo naučiti nositi se s time.

Psihologinja preporučuje razvijanje asertivnosti, odnosno sposobnosti da jasno i otvoreno kažemo što nas smeta, ali na način koji neće odmah izazvati obrambenu reakciju druge osobe, prenosi Yourtango.

Kada nas nešto naljuti, umjesto da taj osjećaj odmah potisnemo, možemo pokušati zastati, prepoznati ga i dopustiti si da ga osjetimo, a zatim o tome razgovarati.

Ljutnja sama po sebi nije problem. Važno je što s njom radimo i možemo li o njoj otvoreno govoriti.

'težak život' 15 razloga zašto su mala djeca tako često 'mali ljuti ljudi'