Jednom davno... smo počeli svojoj djeci svaku noć prije spavanja čitati bajke. Naša kraljevna na zrnu graška, Kraljević, Petar Pan i Snjeguljica pozorno prate riječi koje izlaze iz naših usta te u svojim maštovitim glavicama stvaraju vlastite slike. Bajka sama po sebi znači nešto romantično. Koliko smo samo u dosadašnjem roditeljskom iskustvu imali dana kao iz bajke. Kada vidimo neki lijepi prizor na izletima u prirodu kažemo da je bajkovit. Naš život je nekako nestvaran i bajkovit. Ali jesu li sve bajke zaista bajkovite?

Čitajući mačka u čizmama nas dvoje odraslih se ozbiljno zabrinemo kako je pozitivan lik zapravo prevarant. Zapravo kako baš i nije pametan nego umjesto njega sve radi mačak. Kako se kraljevnu, koju je dobio za ženu, nije ništa pitalo. Kraljevna na zrnu graška je također zanimljiva. Provjeravaju kvalitetu kraljevne po tome na kojem je stupnju razmaženosti. Da ne govorim da se osobine kraljevića uopće nisu propitivale.

Djeca znaju da je bajka nestvarna

Kako je moguće da je tata zbog neimaštine ostavio Ivicu i Maricu u šumi? Zašto roda nakon što ju je lisica prevarila vraća istom mjerom? I zašto mali kozlići sa svojom majkom ubiju tog jadnog vuka? Rekli bismo da je u redu kad se žaba pretvori u princa, ali zašto se ljudi u bajkama pretvaraju u zečeve i ptice? Ali moja djeca uživaju. Gdje ste Carl Jung i Siegmund Freud kad vas trebamo?

Stali smo na loptu i odlučili ovaj put poslušati djecu. Ta naša lijeva hemisfera mozga nije dopustila shvatiti ljepotu. Nismo dopustili da stavimo na stranu dodatna propitivanja i da se prepustimo jednostavnosti i nestvarnoj bajkovitosti. Vječna pitanja i odnosi među ljudima koji stoluju u bajkama dublje diraju u srca naše djece, nego u naša. A djeca znaju da je bajka nestvarna.

Životna poduka

Tako da sad znamo: jedan brat je uvijek glup, drugi uvijek pametan, jedna sestrica sve radi po kući, a druge su zločeste i prelijene. A majka je ponekad zločesta vještica, ponekad dobra vila ili blaga starica. Ako je majka zločesta pomajka, tada je tata uglavnom kruh od čovjeka. To čak kod nas i drži vodu. Vjerojatno je mnogo puta u životu kao životna poduka bolje poslužila bajka nego naše propovijedanje.

Moja djeca nisu pretjerano samokritična tako da se uvijek poistovjećuju s pozitivnim likovima koji na kraju pobijedi. Dakle, postaju pozitivan lik. A kod mame i tate su uvijek pobjednici jer po sjaju u očima vidimo koliko je bajka koju čitamo mjesto gdje susreću vlastite osjećaje i, što je važnije, maštaju. Sigurna sam da je Tesla maštao.