Nije neka tajna da svi provodimo puno vremena pred razno raznim ekranima: mobitelima, računalima, televizijom... Ima to, naravno, svojih prednosti: povezanost i informiranost u svakom trenutku, zabavno je i opušta nas od svakodnevnog stresa. Ali svi ti ekrani su prava zamka: polako i sasvim nesvjesno postajemo ovisnici. Poneki uređaj je uvijek pri ruci, a obično istovremeno pratimo i nekoliko njih!

Kako to digitalno doba i čuda tehnologije utječu na zajedničke trenutke s osobama koje su prisutne u našim životima, a posebice na trenutke koje provodimo s našom djecom? Često me zabrinjavalo to pitanje, ali svejedno sam i dalje trenutke sa svojim djetetom često provodila s računalom ili mobitelom pri ruci. Igramo se pa samo povremeno (čitaj: prečesto) provjerim novi e-mail, društvene mreže, nešto hitno za posao,... Moja kćer se nikad nije požalila na moje ponašanje, sve dok me jednog dana nije posramila.

Djeca dobro otvaraju oči za primjer

Bila je to sasvim obična večer. Sjedile smo na podu i igrale "Čovječe, ne ljuti se!". I taman kad je igra bila najnapetija i trebalo se razriješiti pitanje tko će kome pojesti pijuna, a ja sam nestrpljivo čekala da moja suigračica baci kockicu, ona mi je mirno rekla da pričekam da provjeri e-mail. Uzela je moj stari mobitel (koji ne radi :D) i potpuno me ignorirala dok nije završila. Onda mi je rekla da mora samo nešto hitno odraditi pa ćemo nastaviti igru. A ja?Ja sam ostala začuđena i tužna vidjevši presliku svog ponašanja u odrazu djeteta.

Djeca stvarno zatvaraju uši za savjet, ali dobro otvaraju oči za primjer. Samo što ovo nije bio primjer koji sam željela dati. Odmah sam krenula analizirati svoju "ovisnost" i shvatila da prečesto prekidam igru zbog mobitela i prečesto pričam s djetetom dok mi je pogled na računalu. Srećom, ti mali zločesti ekrani još ipak nisu došli do stola u vrijeme zajedničkih obroka niti im dopuštam da nas prekidaju u igrama na otvorenom ili u šetnjama.

Objavila sam rat sveprisutnim ekranima

Prekidanje zajedničkih trenutaka s djetetom, kako bismo samo "škicnuli" neki od uređaja, u najmanju je ruku nepravedno. Ne želimo da djeca misle da su nam manje važna niti želimo da se natječu za našu pažnju s uređajima! Ionako zbog užurbanosti života imamo sve manje vremena za  druženja pa nemaju li onda djeca pravo imati našu pažnju samo za sebe?

Nakon lekcije koju mi je svojim tihim primjerom očitala moja petogodišnja princeza, odlučila sam objaviti rat tim sveprisutnim ekranima. Neću ih se odreći, ali pokušavam ih svakim danom sve više izbaciti iz trenutaka koje provodim s djetetom. Nije lako ostati fokusiran u svijetu koji nam neprestano odvlači pažnju u raznim smjerovima, ali jednostavno pokušavam podijeliti svoje vrijeme na vrijeme kad sam prisutna u virtualnom svijetu i na vrijeme kad bježim iz tog svijeta kako bih se mogla potpuno posvetiti druženju s djetetom. Naposljetku, ništa neće pobjeći, osim radosti djetinjstva.