Kažu da tuđa djeca brže odrastaju, ne znam mogu li se složiti s tim
Kažu da tuđa djeca brže odrastaju. Ne znam mogu li se složiti s tim. Moja starija ima pet i pol godina. Ove godine trebala bi krenuti u predškolsku, a onda u rujnu u prvi razred. Ne znam kad smo prije došli do toga. Ozbiljno, pojma nemam. Upravo obavlja liječnički prije polaska u predškolsku, sva ponosna i puna dojmova čeka me da dođem s posla da mi može ispričati što se sve dogodilo dok je bila na pregledu. Bila je skroz hrabra i „teta“ (dadilja) joj je svašta kupila poslije pregleda. Išle su u shopping - WOW! Kupile su si doručak, i hrpu slatkiša, i čokoladno mlijeko…
„Ja obožavam čokoladno mlijeko“, kaže sa osmijehom na licu. I sama je birala što će kupiti. Drago mi je da rade te preglede. Dijete se opusti u prisustvu liječnika, nauči da oni nisu isključivo „babaroge“ s iglama koje ih bockaju čim se približe odjelu. A ovi naši liječnici baš vole djecu, pitaju za njih kad vide nekog od nas odraslih, i baš su blagi s njima. A tako i medicinske sestre. Usput, provjera je li sve u redu s djetetom dobro dođe.
Mlađa? Ona ima dvije i pol godine, i sve ju živo zanima. Glavna pitanja su joj „A zašto?“ i „Pa kako ću?“. A kad nešto hoće ili neće, onda „ipak hoće“ ili „ipak neće“. Dođem s posla, a njih dvije me dočekaju na vratima i vrisnu „mamice, damice, galamice“. Taj smo nadimak zajedno „skovale“. S oduševljenjem su ga prihvatile. Tako me zovu i kad mi se ispričavaju zbog nečega. Samo ponekad izbace ono „damice“, pogotovo mlađa. Moram reći da mi obje verzije izmame osmijeh.
Zašto je pokloniti djetetu braću i sestre najveća radost za roditelja?
Nije ona još odrasla, ona je još moja bebica
Moje Snjeguljica i Zlatokosa. Rođene sestre, a tako različite. Kako izgledom, tako i karakterom. Ali kad se igraju, ne treba im nitko drugi. Tako se zaigraju da mi bude neobično što su dugo mirne da moram provjeravati je li sve u redu. Kad imaju, dijele međusobno. I drugima isto. A kad zamisle da nešto treba biti po njihovom, ništa ih ne može odgovoriti. Još uvijek mi znaju doći, zagrliti me, poljubiti, reći kratko „mama, volim te“ i otići se opet igrati. A nekad me tjeraju da ostavim posao i poigram se s njima.
Tek kad se sjetim da će starija krenuti u školu, postanem svjesna njezine dobi i pitam se kad je prije „odrasla“. Ma nije ona još odrasla, još je ona moja bebica. Uvijek će ostati. Ali vrijeme leti. Jedno jutro mi je rekla da ustaje kad ja ustanem na posao jer voli pusice i zagrljaje, i nedostaju joj kad me nema. Ustane, sjedne ispred mene, i spava sjedeći sa glavom u mom krilu. Koliko je samo puta plakala što moram na posao i nema me po cijeli dan! Bude mi žao kad joj ti trenuci dođu, ali joj kažem da ne mogu to promijeniti i da ću danas ipak doći kući pa ćemo to nadoknaditi. I bez obzira koliko umorna dođem, moram održati riječ.
Tješi me što je škola blizu pa će joj odlazak u školu i povratak kući biti kao šetnja u koju svaki dan idu, jer se igraju u školskom dvorištu. Samo će sada neko vrijeme provoditi u novom okruženju, s novim prijateljima. Iako, izjasnila se nekoliko puta da ne voli školu i da neće ići. I ne želi upoznati nove prijatelje. No, kad vidi kako stvari „hodaju“, predomislit će se. Prilagodit će se, kao i uvijek.