Kada postanemo majke, jedan dio nas neminovno se vraća u prošlost i promišlja o propustima naših vlastitih majki i prethodnih generacija. Promišljamo o tome kako su se njihova emotivna stanja, manjak informacija i okolnosti u kojima su se nalazile reflektirala na odgoj te kakav su trag ostavila na nas.

Drugi dio nas istovremeno pokušava kreirati posve novo iskustvo za naše dijete, lišiti ga emotivnih izazova sa kojima smo se mi nosile i nosimo. Educiramo se, utapamo u moru novih informacija, korigiramo pristupe, a sve to katkad iz nekog pogrešnog mjesta - mjesta straha i krivnje.

Uz doulu Boli, ne boli, kratak je, dug… Kakav god bio, porod je uvijek intenzivan. Mora li biti tako?

Unatoč tome što je krivnja nezaobilazna postaja sviju nas majki, često nas guši i onemogućava da vidimo jasnu sliku roditeljstva i naše uloge. Prvenstveno, naša uloga doista nije da zaštitimo i lišimo dijete poteškoća u životu.

Roditeljstvo od nas zaista zahtjeva da se suočimo sa svime što nosimo u sebi, no i da razvijamo kapacitet za suosjećanjem prvenstveno spram sebe i prijašnjih generacija koje su kao i mi danas, činile tada najbolje što su znali u okviru njihovih mogućnosti.

Iako je danas stavljeno mnogo očekivanja ispred nas u skladu s ogromnim pritokom informacija koje su nam dostupne, pitam se koliko često ih uzimamo kao mjerilo naše vrijednosti i koliko je to realno.

Ponajprije, mislim da je daleko od realnog očekivati da nećemo kao majke iskusiti mnoge neugodne emocije koje se trudimo zaobići i ovladati nekim mehanizmima zavidne samokontrole u stanjima deprivacije sna, svih obaveza i zanemarenih vlastitih osnovnih potreba u prvim mjesecima pa i godinama života naših mališana.

Osnaživanje žena i majki trebalo bi se temeljiti upravo na samoprihvaćanju i otpuštanju težnje za trenutno nam nedostižnim. Danas stvarno smatram nužnim podsjetiti se važnosti povjerenja u nas same, pa onda i u našu djecu. Uvjeti u kojima odgajamo djecu pa ni naši pristupi neće nikada bit idealni, a tome ni ne treba težiti jer izazovi su sastavni dio života i potrebni su nam da bismo se razvijali i rasli iz njih. Pa dok mnogi govore o prekidanju kruga transgeneracijskog naslijeđa, ja bih skrenula fokus na uviđanje svih resursa koji su nam dani kao produkt tog "naslijeđa".

Iako rad na sebi smatram neophodnim za naš razvoj, unatoč našoj tendenciji da popravimo vlastite "nesavršenosti" one imaju svoju važnu ulogu u životima naše djece. Zahvaljujući tim nesavršenostima ona imaju priliku prihvatiti ih u sebi i svijetu oko sebe te upravo učiniti ono što često nastojimo pružati njima, a istovremeno uskraćujemo sebi - suosjećanje.

Hana Vutmej je porodna i postpartum doula, a možeš ju potražiti na doula.hr.

Kao na filmu Porod u vodi: Zašto me toliko privlači i kako da znam je li to pravi izbor za mene