Prije nekoliko dana uočila sam Facebook status moje poznanice "Ja želim bajku", misleći pritom na ljubavni status kojem teži. Nismo toliko bliske (a na koncu tko sam da joj sudim), no u tom trenutku pomislila sam na vrijeme kad sam ja sama sa sobom razlučila da ne tražim "savršenu bajku", već čovjeka od krvi i mesa s kojim ću stvoriti obitelj. Kad sam to definirala u svojoj glavi, dobila sam ono o čemu sam sanjala i u što doista vjerujem - svoju obitelj.

Moj (ne)savršeni princ

Moj muž daleko je od savršenog princa i čovjeka kojeg bi svaka majka za zeta poželjela. On je tipični Dalmatinac, odgojen patrijarhalno, suočen sa ženama, majkama, kraljicama (kako se emancipirano u narodu zovemo) s kojima nije tako lako kao nekad davno sa ženama, koje su htjele ili ne, morale igrati uloge koje su im namijenjene (ne znam je li to bilo bolje ili gore, ali činjenica je da su se promijenile i žene i stav prema njima).

Ono što je puno važnije - on je dobar otac. Ne idealan, ne filmski koji je od prvog dana trudnoće bio jako pažljiv i svjestan djeteta koje je već tu, on je otac koji je, kako vrijeme prolazi, sve bliži svom sinu i to me čini sretnom. I prihvaćam ga i volim takvog nesavršenog, daleko od bajkovitog princa. Jer, ruku na srce, nisam ni ja savršena princeza iz Disneyevog klasika!

Zajedno u rađaonici

Puno ljudi, kad smo razgovarali o porodu, savjetovalo nam je da je najbolje da on nije prisutan u rađaonici. Najčešće su nas uvjeravali kako to treba ostati intiman čin za majku, kako nije dobro da muškarac vidi ženu u takvom stanju, kako je to važno jer muškarci nisu spremni na takvo što (a spremni su napraviti dijete?!), no suptilno ženskom igrom cijelo vrijeme navijala sam da bude pored mene u rađaoni. I bio je.

Istina, bio je gladan, piškilo mu se, sestre su mu kuhale kavu, morao se odmoriti, išao je na ručak (taman kad je stigao komad mesa na stol, doktor ga je zvao da se hitno vrati jer D. je sad odlučio stići), ali bio je tamo. Držao me za ruku, prerezao je pupčanu vrpcu i panično i blijedo gledao doktoricu ispitujući je je li normalno da je dječaku pišo tako mali? I svakoj ženi bih preporučila da uzme muža, dečka kako god da se zove, sa sobom u rađaonicu. To je savršen trenutak u kojem se materijalizira zajednička energija koja je od nekih običnih stanica stvorila život. 

Velika promjena

Bio je van sebe taj dan. Čekao nas je da dođemo iz bolnice, jurio je s posla k nama svaki dan, bio je jako važan među svojim dečkima koji još nemaju djecu. A onda kad sam došla doma trebalo mu je neko vrijeme da shvati da je "naš mali cimer" doista stigao i da to između ostalog znači da ništa više neće biti isto. Bit će bolje, ali bit će drugačije.

Nažalost, vrlo brzo ostao je bez posla. Tad sam mislila - nažalost, a danas mogu samo reći - nasreću. S obzirom na to da je službeno ostao bez posla, preuzeo je u potpunosti brigu o našem malom obiteljskom poslu i, što je puno važnije, počeo je čuvati našeg sina kad ja radim. Tako da je naš mali princ uvijek s jednim od nas dvoje.

Pravi tata i sin

U početku je to bilo škakljivo: "Nisi nam ostavila robu za danas", "Di su pelene?", "Pio je samo mlijeko cijeli dan, nije jeo", "Ne znam koliko je pojeo, otkud da to znam", "A kad ćeš doći?", "Plače" i još tisuće pitanja i izjava. Pustila sam ih da istražuju jedno drugo, i malo po malo postali su pravi kompići. Savladao je i bolje od mene neka pravila i obaveze prema djetetu.  Ali ono što je najvažnije od svega, povezali su se. Njih dvoje sad su tata i sin. I to me beskrajno veseli, jer najviše sam se plašila da ne bude jedan od onih koji se drže sa strane pa se sjete negdje oko puberteta (kad krenu cure), da to je njihov sin!

Naravno da je kod nas to bilo po sistemu - svako zlo za neko dobro, pa je odlazak s radnog mjesta omogućio ovo intenzivno zajedničko druženje, ali neovisno o obavezama, čini mi se doista jako važno da i očevi otpočetka (ako je ikako moguće) sudjeluju u odgoju što više. Naravno da je ponekad situacija takva da je to neizvedivo i zato se posebno klanjam samohranim majkama i očevima, jer roditeljstvo doista jest posao za dvoje.  

Oni su moja oaza

Pitanje je gdje će nas život odvesti i hoćemo li biti dovoljno snažni i pametni da cijeli život sačuvamo svoje blago - obitelj. Voljela bih da uspijemo u tome jer obitelj je moja misija oduvijek i zauvijek. Iako je nekad teško i najradije bih supruga ponekad izbacila naglavačke kroz prozor, ima li išta vrjednije nego doći doma, nakon napornog dana, gdje sam razgovarala s 200 različitih karaktera i svakoj od tih energiji se prilagođavala, njima, koji me znaju krmeljavu, onakvu kakva jesam i u PMS-u i za najboljeg dana. Oni su moje utočište i zaklon od svake bure, oni su moja oaza, koja nije ni blizu idile, ali je moja, izabrala sam je, ili mi ju je nebo namijenilo, i u njoj se želim odmarati.