Pitaju me ljudi, kako sam? Kako prolazim svoj razvod? Kako mi je samoj s curama? Kako preživljavam? Kako se organiziram? Kako stignem sve to? Posao, vrtić, cure, moj web, terapeutski rad? Jesam li OK?

I pitaju kako su njih dvije? Eva i Lucka? Kako prihvaćaju promjenu, da njihovi tata i mama više nisu zajedno? I jesu li OK?

Pozitivno plivanje

I kako onda, oblikovati neki jednostavan odgovor, koji će objasniti kako prolazimo kroz ovaj period? 

Dramiti nema smisla. Jer ništa nemamo od toga. Žaliti se i kukati nad svojom teškom sudbinom, također. Uostalom, ako je najgora stvar na svijetu da se sama moram brinuti za svoje dvije prekrasne kćeri, onda mislim da sam stvarno sretna osoba! 

I da, mogu reći da sam dobro. I da se OK nosim da ovim prelaznim periodom. Da učim živjeti sama s curama. Računati na sebe. I na njih. Tri mušketirke.

Mogu reći da sam sretna jer je s mene pao teret krivnje i beskonačnog pokušavanja biti u odnosu koji nije funkcionirao. Mogu reći da bolje spavam, da sam radosna kad se budim i kada me obgrle male ručice. Da pjevam dok autom idem na posao, glasno se smijem kada se nalazim s curama na pivi, uživam u radu s ljudima, i sve više pišem. Da se moja energija koje je kopnila u zadnje vrijeme, ponovno vraća u moje tijelo i moje srce.

Da sam na kraju dana zahvalna na svemu što imam, i da sve manje razmišljam o tome što nemam. 
Da sam zahvalna sebi što i dalje volim život i nisam izgubila nadu i optimizam. Što svoju vlastitu snagu vidim i cijenim puno više nego prije.

Da možda upravo sada, i tek sada, činim ono što sam davno trebala u svom životu, stavljam sebe na prvo mesto. I da konačno započinjem ono pravo prijateljstvo sa samom sobom. Odana sam sebi, imam povjerenja u sebe, osjećam da sam doista narasla u ovom procesu. I da više nego ikada prije, volim sebe.
I da sam uglavnom OK. I plivam na gornjoj polovici vala.

Trepavica

I iako sam svjesna toga da je ovako doista najbolje za sve nas, imam svojih trenutaka kada optimizam i nije moj najjači epitet. 
Da, imam teških trenutaka. 
Kada potonem na neko staro dno. Kada me neka situacija ili trenutak toliko izbaci iz ravoteže da teško nosim samu sebe. I kada bi željela da je samo netko tu, da me malo zagrli i kaže, ma sve će biti u redu...
Jer u jednom trenutku mogu biti savršeno dobro, osjećati se pregenijalno i misliti da je sve ovo iza mene, dok već u slijedećem...

Kao jutros.
Kada je Lucki, prije vrtića upala trepavica u oko. Ja sam joj je izvadila i dala.
A ona je zažmirila, 3 put puhnula u nju, i sa smiješkom na obrazima zaželjela želju.
Pitala sam je (a možda nisam smjela): Luce, što si zaželjela?
A ona mi je u uho šapnula (jer se želje ne smiju glasno izgovarati): Da se ti i tata opet spojite!
I meni se srce raspalo. Po tisućiti put.
Ali sam se sabrala, sagnula i nježno ju zagrlila.
I samo sam rekla: Žao mi je.

I onda sam se navečer, kada su obje spavale, uvukla u krevet, pokrila dekicom preko glave, i malo plakala. Zbog svega što je bilo i što nije bilo. Zbog svega što sam željela i voljela, a više toga nema. Jer srcu treba vremena. Da zacijeli. Da otpusti staro. I stvori mjesta za nešto novo.

Val

I kao što sam već i rekla. Nije nikakva drama. I takvi dani prođu. I ja opet krenem ka vrhu vala. 

I kada me pitate kako sam, možda je pravi odgovor: Nakon svakog vala sam sve bolje i bolje. 

Jer Život je Val
I sa svakim zamahom
Plivamo sve bolje i bolje
Gore dolje
dolje gore
Smijeh
Pa suza
Pa suza pa smijeh
U prirodnom ritmu
Kucanja srca
Osjećam i propuštam sve što dolazi
Jer jedino tako mogu
Voljeti sebe

I jedino tako mogu svojoj djeci pokazati da je sve, baš sve OK, pa čak i onda kada tonemo. Da se život sastoji od dobrih i loših trenutaka. Od teških odluka. I novih puteva. Ali da su naša srca jaka. I da uvijek imamo noge i ruke za plivanje.
I da uvijek imamo jedni druge.