Nakon napornog radnog dana dođem kući, a ono mlađa kćer u suzama. Pokušavam saznati što se desilo i odgovor je uvijek isti – posvađala se sa sestrom jer joj nije dozvolila nešto. Dobro došla kući!!!!

Svađe, svađe, svađe... te stalne međusobne svađe među djecom koje me ponekad (često) izluđuju. Kod nas je to dio svakodnevice. Jedna kćer tinejdžerka (13 godina) kojoj se ne smije ništa reći,  druga 10-godišnjakinja koja uživa bockati svoju stariju sestru i koja na neki način želi biti „velika“ kao i sestra. Tek što se probude kreću njihova „bockanja“ i natezanja i tako cijeli dan svakoga dana. 

Nema mi druge nego odložiti sve, pozvati obje i saslušati verziju i jedne i druge. Saslušati po ne znam koji put, uvijek isto...“Ona je prva počela.“ „Nisam ja, ona je“. Vjerujem da je tako u većini obitelji koje imaju dvoje ili više djece.

I ja sam uživala bockati stariju sestru

I koliko god me to ponekad izluđuje, moram priznati da me i zabavlja jer na taj način gledam kako mi djeca rastu i uče braniti se i izboriti se za svoje stavove. Prisjećam se kada sam ja bila u njihovim godinama – ista priča. Sjećam se kako sam uživala bockati sestru i nadati se da je neću toliko naljutiti da bi me počupala za kosu. A u slučaju da se to i desilo odmah bi potrčala mami tužakati i onda bi krenulo natezanje oko toga tko je prvi počeo, tko je u pravu. Bila sam tako ponosna na sebe kada mi je mama dala za pravo. Ali kada smo nešto napravile bile smo kao jedno za sakriti da ne bi završile u kazni. Sjećam se mame koliko je samo puta  izgubila strpljene s nama i počela vikati na nas i uvijek bi se pitala ma što je to toliko smeta. Zašto se ljuti na nas kada je to naš problem?

Što kad su si sestre najveći neprijatelji?

Sada kada gledam svoju djecu imam istu stvar. Sada potpuno razumijem svoju mamu. I sjetim se njezinih riječi: „Vidjet ćeš kada budeš ti mama i kada budeš imala svoju djecu.“ Valjda tako treba i biti. To je dio odrastanja svakog djeteta, dio učenja kako se izboriti za sebe i svoje stavove. 

Kada intervenirati?

Pitam se samo da li dobro postupam i kada intervenirati? Da li se upetljati odmah ili ih pustiti da se dobro posvađaju i same riješe problem?  

Trebaju li se roditelji uplitati u dječje svađe?

Od onih sam koje iskreno, prvo puste da same riješe sve, pogotovo ako znam kako je sve počelo. Kada mi dotrči, uglavnom mlađa kćer, tužakati stariju, budući da znam da je starija puknula jer ju je mlađa izazvala, pozovem obije, saslušam verziju i jedne i druge. Moram priznati da me uvijek fascinira kako svaka ispriča verziju u kojoj je kriva druga!

Svaka pokaže svoj karakter

Nakon što ih saslušam, ako su svađe bezazlene, uvijek predložim nešto gdje će oboje shvatiti da nisu dobro postupile. I na kraju sve te silne svađe obično završe s „Oprosti“. Ali ponekad moram priznati da mi je dosta tog natezanja da odmah prekinem svađu u startu. Znam da to nije dobro, jer na taj način ne dozvoljavam da nauče same rješavati svoje probleme. Uvijek znaju da će ih mama zaštititi.  Ali kada cijeli dan slušam svađu jednostavno ne mogu više. 

Dvije riječi koje ne smijete siliti djecu da kažu

Ali u cijeloj toj priči oko svađa, priznajem da ponekad „uživam“ gledati ih kako se svađaju jer tada svaka pokaže svoj karakter. Tada kod starije nestane sva ona nježnost koju inače ima, a pokaže svu svoju hrabrost, svu svoju odlučnost i sigurnost, dok mlađa koja je obično „hrabra“ i  „jaka“ pokaže koliko je zapravo ranjiva, nježna.  U očima joj se može vidjeti strah, ali i onaj vražićak koji joj ne da mira, pa mora bockati sestru i riskirati. 

I tako, koliko god me te njihove svađe „izluđuju“, toliko me zabavljaju. Koliko god ponekad griješim u svojim postupcima, mislim da svađe imaju jedan jedini cilj: odrastati i učiti. Djeca uče kako se zauzeti za sebe, a mi, kako postati još bolji roditelji. ( Ili ipak, svađe imaju i drugi cilj: kako trenirati strpljenje roditelja....;-) !!! ).