Kada govorimo loše o bivšem partneru, dijete doživljava napad na sebe
Mnogo razvedenih roditelja žali se na ponašanje onog drugog. Često na to odgovaram da je njihov bivši partner takav kakav je i da će s njime biti povezani do kraja života. Izbor je hoće li se s njime usklađivati ili će postupati s namjerom promjene partnera kako bi sami sebi olakšali muku. (I kada partner postupi kako bismo htjeli, to je splet okolnosti, a olakšanje je privremeno. Već bi idući dan mogao napraviti nešto što nam ne bi bilo po volji.)
Kada se ponašamo s namjerom da ispravimo drugu osobu onda nerijetko ulazimo u puste rasprave, predbacivanja i osuđivanja. Teško je usklađivati se s drugom osobom ukoliko je ona ogorčena, okrivljava nas i ne vodi brigu o djetetu onako kako bismo mi htjeli.
Kako se mi razvijamo, takvu ćemo okolnost graditi i za dijete. Dokle god ne izlazimo iz ideje da druga strana svojim (lošim) ponašanjem šteti djetetu, vjerujemo da mi znamo što je najbolje i kako bi se druga osoba prema tome trebala ponašati. Tada zapravo vjerujemo da nam druga osoba čini štetu jer smo nesretni zbog svih (neuspjelih) napora. Dijete uči iz onoga što vidi.
Od jedne psihologinje sam čula zanimljivu rečenicu koja tvrdi da je dijete 50% majka i 50% otac. Izjavu je izrekla u kontekstu neslaganja roditelja, prebacivanja odgovornosti i međusobnog okrivljavanja pred djecom. Djeca u roditeljima vide sebe dok ne postanu dovoljno kognitivno i emocionalno zrela da bi počela shvaćati drugačije pa se onda u skladu s time i izgrađivati. Tako da kada govorimo loše o bivšem partneru i kritiziramo ga pred djetetom, kada govorimo s ciljem napada i kontrole, tada dijete doživljava napad na sebe jer se poistovjećuje s majkom ili ocem. Nezdravo je za dijete ukoliko sluša loše o drugom roditelju bez obzira na činjenice (roditelj kasni po dijete, ne drži se dogovora i slično). Ovdje ne govorim o postupcima koji ugrožavaju vas ili vaše dijete već vašem neprihvaćanju okolnosti koje su se dogodile i ponašanja vašeg bivšeg partnera koje nije u skladu s vašim idejama.
Ako stavimo na stranu ponašanje bivšeg partnera neovisno o našem zadovoljstvu njegovim ponašanjem i dovedemo u središte naš osjećaj sa samima sobom odnosno naše zadovoljstvo ulogom koju ostvarujemo u životu djeteta onda prelazimo na sasvim drugačiju temu, a ta je koliko sam ja u redu s prekidom, jesam li uopće otišao/la iz tog odnosa, žalim li za nečime i vjerujem li da mi je potrebna druga osoba kako bi se ostvarila moja uloga roditelja.
Neki od nas strahuju da neće biti dovoljni, da neće znati odgovore na pitanja koja dolaze s vremenom i shvaćanjem djeteta o razdvojenosti roditelja. Neki misle da neće imati snage sve nositi, neki čeznu za (novim) partnerom i žale što su sami jer vjeruju da su napušteni i da nisu sposobni preživjeti.
Vjerujemo li da nas razvod određuje? Da nismo sposobni biti dobar roditelj? Vjerujemo li da ne možemo bez (savjeta) drugih, da smo manje dobri roditelji ukoliko smo sami? Ta sva uvjerenja koče nas u osjećaju sreće i ispunjenosti.
Nema točnih odgovora na dječja pitanja niti sva djeca postavljaju ista pitanja i isto osjećaju. Neka djeca odrastu s razdvojenim roditeljima, neka nikada nisu upoznala drugog roditelja, neka dožive razvod kada su veća i kada su očekivanja da će roditelji biti zajedno sve čvršća. Kako ćemo mi odgovarati djeci ovisi o našem razumijevanju razvoda i osjećaju sa samima sobom.
Kada vjerujemo da smo žrtve, ostavljeni, jadni, da nam je teško, da nemamo pomoć, da nas nitko ne razumije i ne želi u društvu, kada vjerujemo da smo krivi i da moramo opravdavati bivšeg partnera, onda smo nesretni. Onda u iznošenje činjenica o razvodu unosimo svoje osude i samosažaljenje. Onda ne učimo dijete odnosima s drugim ljudima niti izboru koje činimo kako bi nam bilo bolje. A učenjem djeteta da nema pravo izbora učimo ga nesretnosti.
Kako dijete doživljava razvod ovisi o tome kako mi doživljavamo razvod. Vjerujem da je potrebno otvoreno reći što se dogodilo i objašnjavati odnose među ljudima uz objašnjenje da to nema veze s ljubavi prema djetetu. Ukoliko bivši partner tvrdi suprotno, bit će nam teže. No, izgradnja odnosa s djetetom kao i ostvarivanje naše uloge majke ili oca ovisi samo o nama. Teže je ako nismo sa sobom razradili prekid i sve što za nas ova situacija znači. Postoje djeca koja imaju sretne odnose unatoč razvodu roditelja kao i ona koja ulaze u štetne odnose unatoč sretnom braku roditelja.
Problemi se ne rješavaju izvan nas. Imamo sposobnost činiti promjene, no odluka je na nama bez obzira na drugu osobu. Zapitajmo se koliko smo značaj dali svojem bivšem partneru. Neprestano se fokusiramo na drugu osobu, a ključ je u razumijevanju sebe. Kako bi imali spremne odgovore na djetetova pitanja, bez obzira na dob u kojoj je doživjelo razvod roditelja, najprije moramo imati dogovore za same sebe. Kako razumijem prekid, što je meni potrebno, što očekujem, a ne događa se, što želim poduzeti u ovoj situaciji jer mogu bilo što samo je pitanje želje. Dubljim razumijevanjem sebe bit ćemo sposobniji mirnije pristupiti pitanjima djeteta. Tako nam pitanje: „Zašto nema mame/tate“ neće probosti srce već ćemo na njega odgovarati sabrano i spremni na razgovor o događajima u vašem životu.