Od studentice željne samostalnosti gotovo sam se preko noći pretvorila u majku triju djevojčica. Ta me uloga dočekala nemalo nespremnom pa je uslijedio proces prihvaćanja novih uloga i smjene dotadašnjih prioriteta. No taj proces nije tu i završio. Ulogom majke dodijeljeno mi je ono za čim sam svim srcem čeznula, iako nisam mogla predvidjeti kako će to točno izgledati.

I dok sam se u prvom trenutku svim svojim bićem okrenula novoj ulozi, s vremenom se u meni počela buditi moja zataškana osobnost sa svim svojim potrebama uz one majčinske. Pa se tako u meni, majci na već gotovo šestoljetnom porodiljnom, ponovo javila želja za istraživanjem nekih područja koja nisu usko vezana za majčinstvo. Nesumnjivo mi je trebao nekakav hobi kako svoju djecu ne bih zatočila u svoj svijet strahova sazdan od planiranja njihove budućnosti.

Moj novi hobi

U svom životu odlučila sam napraviti zrno prostora za još nešto što volim raditi i što mi je donijelo nove životne uloge i izazove u kojima sam uživala -  vrijeme posvećeno kreativnosti i produktivnosti. Nova uloga za mene je značila oslobođenje, ispunjenje, ali i obvezu. Sa sobom je donijela mnoge blagodati, ali i neke nove, ne uvijek ugodne situacije unutar obitelji. Mojim se ukućanima nije bilo teško naviknuti da u kući postoji netko tko uvijek misli samo na obitelj pa su se odmah uzjogunili kada je taj netko svoje vrijeme poklonio i nekim drugim interesima. Posvećivanje vremena hobiju sve je češće nalikovalo vremenu ukradenom obitelji (suprugu i našoj maloj obiteljskoj zajednici) pa sam se tako i ja 'radeći' svoj hobi sve više osjećala kao 'lopov'. Jaz unutar naša četiri zida se pojačavao dok se raznolikost mojih aktivnosti rasplamsavala. Ipak, kao žena, majka i supruga, nisam se željela ostaviti svoje novostečene uloge koja me činila zadovoljnijim i sretnijim čovjekom.

Ni sama nisam imala viziju kako ću sve te uloge združiti pa se tako ni dan danas, nakon godinu dana bavljenja svojim hobijem situacija nije puno promijenila: uz troje malodobne djece i supruga, vrijeme posvećeno hobiju još je uvijek ostalo ono 'ukradeno' vrijeme u kojem se koprcam kao lopov koji kada biva uhvaćen u 'krađi' traži opravdanje zašto to čini, a analizirajući s odmakom svoje djelovanje, pitam se poznaju li mene uopće moji ukućani?

Jer kada naše tri cure između tatina dolaska s posla i moje pripreme večere izađu s tatom u park, njihova se mama netom pretvara u 'lopova' koji nakon što za njima zatvori vrata, pomahnitalo u kućnim papučama juri po šlafrok da se ogrne u pripremi za rad u jedinoj nezagrijanoj prostoriji u kući. Ta se ista mama u tim istim kućnim šlapama od jurnjave nerijetko posklizne pozadinom ljubeći pod, na nos stavlja naočale, a da ih pritom nije očistila od tragova dječjih prstiju, a kad konačno sjedne za računalo, pogledom na satić u kutu ekrana raspoloženje joj naglo splasne jer shvaća da joj je preostalo tek zrno vremena za bavljenje svojim hobijem. Ali taj 'lopov' vremena, ta mama, još se ne predaje, jer hobi joj je dao novu dimenziju u životu koju su kroz njeno zadovoljstvo bar dijelom dobile i njezine tri kćeri.

Više zadovoljstva u životu

Pa ako ste se ikad zatekli pod našim balkonom dok su se naše tri kćeri s tatom ljuljale u parku, i ne jednom osjetili čudan miris zagorene hrane ili lonca, znajte da to ja, majka, kradem vrijeme posvećeno kuhanju večere bavljenjem svojim hobijem koji nas je sve pomalo usrećio i unesrećio. A to što su već dva zagorena lonca skrivena u najskrovitijem dijelu balkona i što su već tri džezve kave za kojima tragamo danima 'nestale' u kanti za otpatke, to je cijena moje male sreće o kojoj ću jednom sigurno pričati svojim danas još malodobnim kćerima.

I iako moji razlozi zašto imam hobi nekome mogu zvučati sebično, ja se nadam da ipak dajem dobar primjer djeci, a to je onaj da smisao i satisfakciju u životu smiju tražiti na više različitih polja ako to žele. Jer ako imamo djecu, to ne znači da moramo postati robovi uslišavanja tuđih želja nauštrb svoje sreće, pogotovo stoga što je zadovoljstvo naših potomaka usko vezano za osjećaj osobnog zadovoljstva.

A kako sam pokušala objasniti i svojim kćerima, smatram da je stvaranje novog života stvar osobne odluke, pa ako takva odluka nastupi, uz dužnu brigu o njemu, ona ne bi trebala umanjiti pažnju i ljubav spram vlastitog postojanja. No na tome treba puno raditi, a nerijetko nešto i žrtvovati.

I zato vam, dragi ljudi, želim svima da se u životu potrudite raditi ono što volite. To ima cijenu, ponekad i višu nego bi htjeli, ali donosi i više životne radosti i zadovoljstva.

Čitamo se, crtamo i budimo svoje snove!