Nisam spavalica koja se diže kasno ujutro. Nakon povratka s ekskurzije i najluđih provoda na nogama sam bila u deset, a u pravilu, kada me ne budi sat, ustajem u sedam i trideset. Ne volim ići kasno spavati, najdraži mi je onaj prijeponoćni san. Ako sam naspavana, možeš sa mnom što god hoćeš, u principu, ako sam naspavana, onda sam i zdrava.

Znači, sve mi diraj, ali san nemoj. Čak mi je i mjehur istreniran da me ne budi. O tome koliko cijenim san govori i činjenica da nikad nisam voljela previše tulumariti, svaka čast zabavi i druženju, ali zašto to ne bismo prebacili za dan pa po noći, kako je i red, lijepo spavali? Sve ovo bile su moje mantre, misli i zakon prije trudnoće, prije nego je na svijet stigao D.

Jedino što sam molila Boga je da spava i uvjeravala sam samu sebe da ću imati pozitivan stav i dobru energiju koja će njega u tom smjeru motivirati. I doista, prvih šest mjeseci prošlo je jako dobro. Vrlo brzo shvatio je što je noć, a što je dan. Naravno, budio se 3 do 4 puta u toku jedne noći, ali ne previše dramatično, tek toliko da bi pocikio svoje, okrenuo se i nastavio dalje. Nisam forsirala spavanje u krevetiću, oslanjala sam se cijelo vrijeme na instinkt,tj., kad mi se čini da mu je potrebno da ga grlimo, grijemo, mazimo, da ima ciku u ustima, tad je uvijek bio među nama (a to je gotovo uvijek), uspavljivali smo ga pjevajući, mazeći ga i stvar je funkcionirala.

'Pomozite, gdje griješimo?'

A onda se odjednom u našem anđelu pojavila zvijer. Da se razumijemo, i dalje to nije težak slučaj nespavača, ali s obzirom na to koliko je san za mene (a bome i za supruga) sveta stvar, nije dobro. Naš dječak ušao je u fazu stotinjak noćnih buđenja u kojima je jedino što ga može smiriti to da ga netko (čitaj ja) drži na rukama i cijelu noć hoda s njim po stanu.

Držeći ga na rukama zaspi čvrsto i ne miče se, no isti tren kad sjednem, naslonim se ili ne daj bože legnem, on osjeti, razbudi se i žestoko vrišti. I tad krene pravi cirkus: palimo fen, glazbu, pjevamo, tražimo čaj, bočicu, muž i ja se svađamo (kad je baka tu, on ga jednostavno želi deportirati njoj u krevet što ja ne dozvoljavam osim u slučajevima da se ustajemo za posao, naše je dijete i moramo se snaći kako tako, a u ostalom baka nije tu često i ne valja se navikavati), gubimo dude, mijenjamo pelene, gubimo živce i onda na kraju više i nismo sposobni uspavati ni sebe, a kamoli dijete.

Stalno se pitam, kako ostati smiren u takvim situacijama? Ovim ekstremnim, kad ti dijete ne prospava ni minutu u noći u miru, a tebi budilica zvoni u 5 da ideš na posao? I u tim trenucima često pomislim na prirodna, povezujuća, genijalna, pametna roditeljstva o kojima se danas puno priča i u koja više manje i sama vjerujem.

Trudim se biti što je više moguće povezana sa svojim djetetom, oslanjati se na instinkt, odgovaram na svaki plač od početka, spavam s njim, uglavnom sve što većina majki radi jer nam je to prirodno, ali u ovim trenutcima poželim okrenuti broj nekoga od ovih psihologa, pedagoga i ostalih oga i vrištati na njih: "Što sad kad ga samo želim baciti kroz prozor? Pošaljite mi socijalnu službu, odvedite me u zatvor, ta mala zvijer nije oka sklopila cijelu noć nakon što smo cijeli prethodni dan proveli u parku, na zraku, jeli domaću juhu, nakon što je imao tretman svemira, smijao se cijeli dan veselio itd, gdje griješimo, recitee miii, pomoziteeeeee?!“ .

Roditelji su superheroji

U tim groznim, ekstremnim situacijama vjerojatno bi trebali duboko udahnuti, privući divnu rozu energiju oko sebe i pjevati mu pjesmice i to zvuči tako savršeno, filmski, američki, ali meni ne ide za rukom. Pokušam deset puta, a jedanaesti mi dođe nervoza koja grize za oči koliko je jaka pa na koncu uhvatim sebe kako se djetetu od devet mjeseci obraćam riječima: "Zašto si takav, pa kako te nije sram, je li vidiš da svi spavaju, zašto nama ovo treba“, itd. Nebuloza znam, pogotovo što se on nakon tog mog mudrog i uvrijeđenog monologa slatko nasmije. Ono, kao da mi želi reći, mama ohladi, znaš da nećeš spavati noćas i točka. A taj njegov, savršen osmijeh osmišljen je tako da se uključi baš u trenutku kad kipiš na najjače. Jedan takav i mama je opet hipnotizirana i opet se volimo.

Želim reći da su sve te teorije, knjige, predavanja i slično divni i podržavam ih i divim se roditeljima koji uspijevaju uvijek biti tako cool, smireni i pametni. Mi to nismo, mi ponekad gubimo živce i to na najjače i tu mi se čini da sve teorije padaju u vodu.

Tu ide znanost koja je prilagođena svakom djetetu osobno i koja se nikad neće moći zapisati na papir. Ali ono što je apsolutna činjenica jest da djeca od roditelja stvaraju super heroje. Batman, Superman i ostala ekipa su za roditelje male bebe. Dakle, mi smo u stanju ne spavati cijelu noć (nekoliko njih zaredom), otići raditi, vratiti se doma, obavit sve normalno kao i svi ostali ljudi koji uživaju u toj za život važnoj stvari-snu, i dan nakon "noćne bitke" igrati se s malim patuljkom i voljeti ga kao da se ništa nije dogodilo.

Roditelji su mazohisti s Kriptona zasigurno, to je zaključak ove tužne priče o nespavanju koje nas možda čeka i već večeras pa odoh uhvatiti malo prijeponoćnog sna. Sretno svim roditeljima nespavača, a vama koji imate genijalnu djecu koja spavaju od osam do osam, u svom krevetiću, koja se sama uspavaju, ajde barem šutite i malo lažite kad vas pitamo kako dijete spava, ne zaboravite na djecu smo slabi i njima bez obzira na svu nervozu nećemo ništa učiniti, ali vama naspavanima, odmornima, kojima djeca , sama od sebe spavaju izvrsno, e za vas ne garantiramo!