"Lako je biti otac. Teško je biti dobar i brižan otac. A najteže je biti Tata. Ukratko, biti dobar Tata znači biti prisutan i povezan s djetetom te ovisno o situaciji izvući iz sebe najbolje kako bi omogućili djetetov rast i razvoj", smatra Daniel Horvat, 38-godišnjak zaposlen u privatnom poduzeću koje se bavi opremanjem hotela. Sa suprugom Mirelom ima dva sina, Gorana, koji ima pet i pol godina, i Dinka, koji ima šest mjeseci. 

Daniel je danas tata kakav želi biti, a s nama je hrabro i iskreno podijelio svoju priču o svemu kroz što je trebao proći da bi stigao do toga:

Ja kao dijete

Bio sam neplanirano dijete. Dogodio sam se. To sam saznao slučajno za jednim obiteljskim ručkom kada je ocu u razgovoru sa majkom izletjelo preda mnom i sestrom "Pa on nije bio niti planiran!". Kao dijete koje je pohađalo osnovnu školu to je jedino što sam zapamtio, odnosno, što mi se urezalo u sjećanje iz tog razgovora.

Otac je puno radio. Po 10 i više sati dnevno. Radio je i subotom, ponekad i nedjeljom. Kada je bio doma, nije baš bio prisutan duhom. Sve frustracije i probleme s posla donosio je doma te prenosio na nas i iskaljivao na nama. Nije me tukao, iako me ponekad udario, no to je puno manje boljelo od psihološkog zlostavljanja koje je provodio na meni nakon što sam učinio neku "lošu" stvar.

Znao me posjesti pred sebe i par sati mi puniti glavu govoreći mi kako sam loš, kako me nije sram, neka pogledam što druga djeca rade i da se ugledam na njih, a kada sam se želio maknuti od njega, onda je prijetio i plašio me izbacivanjem iz stana na ulicu i zapošljavanjem u gradskoj čistoći. Uvijek me uspoređivao s drugima, s masom. Rijetko me pohvalio za nešto, a često mi je govorio da me se uvijek može pronaći tamo gdje je nevolja i loše društvo, iako to nije bila istina.

Majka je bila čista suprotnost njemu. Stalno na usluzi, sve bi mi dala, pomogla čak i kada ne treba. 

Kao dijete puno sam crtao, možda čak i zabrinjavajuće puno. Danas bi se to moglo usporediti s vremenom koje djeca provode pred tablet uređajima. Za to su me oboje hvalili, no kad sam odlučio upisati Primijenjenu umjetnost srušili su i zadnji dio mene koji sam istinski volio i živio dok sam ga radio. Rekli su da od te škole nema kruha i da ja ne crtam tako dobro da bih se uopće uspio upisati.

Nisam volio sebe niti znao što želim

S jedne strane imao sam oca koji mi je na puno načina govorio da ne valjam takav kakav jesam i da nikad ništa neće biti od mene, a s druge strane majku koja je sve radila umjesto mene i previše mi olakšavala sve prepreke, poteškoće i izazove na koje sam nailazio. Savršena kombinacija za stvoriti čovjeka koji neće voljeti sebe i neće mu biti lako u životu. Mogu reći da su uspjeli.

Kao tinejdžer koji tada apsolutno više nije znao što želi dalje u svom životu, upisao sam Tehničku školu, smjer strojarski tehničar i potpuno bezvoljan i ne zainteresiran krenuo očevim stopama. Uskoro sam zapalio prvu cigaretu, popio prvu pivu i dalje je sve išlo svojim tokom. Loš učenik, markiranja, bircevi, svaki kraj godine na popravnom ispitu. Jedva sam završio srednju školu s ocjenom dovoljan. Danas mogu reći da uopće nisam bio svjestan sebe i svojih postupaka. Pratio sam masu i tražio svoje mjesto u njoj. Želio sam se dokazati. Ne sebi, nego okolini. Veliki pogled na van i velika potreba i želja da me se vidi.

Samosvijest mi je bila vrlo niska, jer je kapitulacijom moje osobnosti pregažena nametnutim stavovima drugih osoba koje su željele da budem ono što nisam trebao biti. Oh da, to su roditelji. Roditelji koji imaju strašno veliku moć u životu svakog djeteta. Roditelji koji bi trebali biti TU za i uz dijete, vrlo se često guraju TU umjesto djeteta.

Brak, svađe, beba...

Tražio sam se od svoje 15. do 34. godine sa blagim usponom. Postao sam osoba koja će izvan kuće učiniti sve, iako joj se to ne sviđa te poslije imati grižnju savjesti. Tada sam upoznao svoju suprugu Mirelu, koja mi je savršeno odgovarala. Nakon dolaska kući planuo bih radi jedne njene krive riječi, koja zapravo uopće nije bila kriva. No meni itekako je, jer doma sam mogao reći sve ono što nisam smio izvan kuće i s time sam povrjeđivao onu koju sam najviše volio, iako sam je u trenucima svađe mrzio. Zvuči poznato! Da. Tako je moj otac radio kada je dolazio kući s posla. Nakon tih svađa teško sam se vraćao u svoje "normalno" stanje. Znao sam se ljutiti satima, ponekad danima, a razgovor koji je uslijedio nakon toga trajao je par sati. Tek tada smo oboje mogli normalno dalje zajedno do sljedeće svađe.

Došlo je i vrijeme za bebu koju smo jako željeli. Bila je to muška beba. Odlučili smo da će se zvati Goran.

Tada sam se zakleo da ću biti bolji otac od mojeg i da ću biti TU za njega. Mazio sam ga i pazio, bio uz njega i suprugu. Sve je bilo divno i krasno prvih 18 mjeseci, nakon kojih smo ga počeli uspavljivati i ostavljati samog u dječjem krevetiću u njegovoj sobi. Rekli su nam: "Što prije ga stavite u dječji krevetić da spava sam, kako se slučajno ne bi naviknuo spavati s vama u krevetu, jer ga se kasnije nećete moći riješiti." "Pustite ga neka plače, nakon nekog vremena će prestati." Kad smo ga odvojili, Goran nije prestajao plakati. Jedne večeri me toliko uzrujalo plakanje da sam otišao k njemu i počeo vikati. Tada se prelomilo nešto u meni. Bilo mi je užasno žao. Osjećao sam da je sve bilo krivo. Krevetić, soba, odvajanje i plač koji je više bio jecaj, poziv u pomoć, a ne običan plač. Nisam više znao što da radim, kako da radim, na koji način, što je ispravno, a što krivo.

Škola za roditelje?

Teška situacija. Tada je Mirela pronašla na netu stranicu Centra Prirodno Roditeljstvo. S obzirom da smo zajedno sve proživljavali, a njoj je bilo teže, jer ona je ipak mama, predložila je da odemo vidjeti što se tamo govori o roditeljstvu. Nisam bio baš oduševljen njenim prijedlogom, jer zar je tako teško biti roditelj da mi treba škola i za to! No pristao sam, iako sam još bio malo skeptičan. Odlučili smo tamo upisati program za roditelje, koji se sastojao od predavanja i iskustvenih radionica, i saznali smo i više nego dovoljno.

Naučili smo da djetetu ne treba pravilan odgoj, nego pravilan odnos. Sve što nas smeta kod ponašanja naše djece, smetalo je našim roditeljima kod nas. Gdje su nas gušili, tu i mi gušimo svoju djecu. Kako se izvući iz tog začaranog kruga? Kako biti kreativan, a ne reaktivan? Odgovor je u radu na sebi. Pogled prema unutra, a ne prema van. Nakon programa za roditelje, u kojem sam kroz upoznavanje ponašanja djeteta kroz razvoj mozga spoznao da imam zagušene, nezrele i nerazvijene dijelove svoje osobnosti, odlučio sam nastaviti dalje. Upisao sam i program Osobnog razvoja i počeo sve više otkrivati i upoznavati sebe. 

Od ljutnje do ljubavi prema sebi

Kroz osobni razvoj sam spoznao da sve što sam o roditeljstvu naučio zapravo nije naučeno nego otkriveno i oslobođeno, jer svi to prirodno rođenjem imamo u sebi. Emocije mi se više ne događaju nesvjesno. Ljutnja je kvalitetna i nije razarajuća. Ne povrjeđujem više ljude iz svoje okoline. Tuga je divna emocija, jer kroz nju sve štetno izlazi van. Volim kad plačem jer mogu. Ne gutam više svoje suze. I moje dijete to sve dijeli sa mnom, kao i ja njegove emocije s njim. Znamo se ispod površine, u duši. Znamo kako dišemo. Priznam mu kad pogriješim, priznam kad sam kriv, ne gubim energiju na smišljanje obrana. Sve što jesam, on uči od mene gledajući me i postaje mali stabilni čovjek.

Ponekad mi dođe kada ga gledam kako nešto radi sam i uživi se u to, da plačem od sreće jer znam da ide dobrim putem. Kada nabraja koga sve voli, na kraju uvijek kaže "I volim sebe."  Tako nastaje zdraviji svijet, jer kako ćeš voljeti drugoga, ako ne možeš voljeti sebe, nego si ravnodušan prema sebi, svojim emocijama i potrebama.

On trenutno želi biti smetlar. Želi čist svijet i želi biti botaničar da svijet bude zdrav i lijep. On to i radi. Na balkonu uzgaja cvijeće, voće i povrće i brine o tome. Na bicikl sam mu ugradio malu plastičnu kantu za smeće jer me tražio, baka je kupila hvataljku i evo, vozimo se i čistimo prirodu. Kanta bude često puna. Mnogi roditelji bi se zapitali i pokušali preusmjeriti njegove želje na nešto, bolje, konstruktivnije, profitabilnije, jer "nema kruha od smetlarstva i botanike". Poznato? Moj odgovor je: "Sine moj, radi što god želiš ako te to usrećuje, upotpunjuje i ako si potpuno predan tome. To je čista formula osobnog uspjeha, napretka i razvitka. Neću ti nikada stajati na putu, ali bit ću iza tebe da te uhvatim kada padneš, podignem i pomognem ti da nastaviš dalje. I uživat ću u tvojoj sreći."

Svađe koje nas liječe

Moj odnos sa suprugom se također znatno popravio. Komuniciramo i razumijemo se puno više nego prije. Na svađe koje su se jako prorijedile gledamo kao na razvojne procese. Oboje znamo što nam se događa u svađi, oboje vladamo emocijama i znamo ih pretočiti u manje bolne riječi. Ne mrzim je više kada se svađamo. Postali smo si sparing partneri koji daju priliku jedno drugome za izbacivanje svih nakupljenih frustracija kroz emocije. Odmah nakon toga razgovaramo i podijelimo kako smo se osjećali u svađi. Ne gušimo više sami sebe gutajući neizrečene riječi. Otvoreni smo i bliski. Djeca su i tada sa nama kako bi nas i takve upoznala i znala. Objasnimo Goranu što se događalo i usporedimo to sa dječjim svađama kako bi shvatio. I shvaća! On zna da emocije dolaze i prolaze, a mi ostajemo što je sasvim normalno. Na kraju se svi grlimo i ljubimo.

Kada me neka situacija s Goranom izludi, kažem mu da sam postao strašno ljut i da ga ne želim povrijediti pa se moram maknuti i riješiti te emocije sa samim sobom. On to razumije, jer učeći od mene i on tako radi. Kada uđem u proces ljutnje, ako je jaka, istučem jastuk i vratim se. Goran me tada pita: "Tata jesi bolje?" Ja odgovorim: "Jesam zlato moje, hvala na pitanju. Nisi ti ništa kriv. Imao sam problem koji sam trebao sam riješiti." Objasnim mu što mi se dogodilo i nastavimo dalje gdje smo stali.

Prije šest mjeseci rodio se Dinko koji nam je dao novu priliku da od početka krenemo sa svime što znamo. Dogovorili smo se da će Mirela brinuti o njemu i biti uz njega maksimalno kako bi pravilno prošao kroz proces simbioze u kojem još uvijek osjeća da su on i majka jedno, a ne dva zasebna bića pa nije dobro siliti odvajanje na bilo koji način. Beba treba spavati u krevetu sa mamom što duže. Ja pomažem koliko je potrebno da njoj malo olakšam, ali ne guram se previše. Više sam posvećen Goranu jer ipak mala beba u obitelji zna stvoriti ljubomoru kod starije djece. Goran je ljubio mamu u trbuh kako bi bebi poželio laku noć i to se nastavilo i kasnije. Voli brata i to mi je jako drago.

Iskustvo pretočeno u priče za djecu

Voli i moje priče za djecu koje sam početkom ove godine počeo pisati i ilustrirati. Kroz osobni razvoj sam počeo upoznavati sebe. Tako mi je jednog dana izvirila želja za pisanjem i na nagovor moje supruge vratila se želja za crtanjem. Moj autentični dio dok sam bio dijete bilo je crtanje i sjećam se da sam to obožavao. U dva mjeseca doslovno se izlila iz mene količina priča za dvije knjige i materijala za još četiri. Ilustracije napreduju sve više i više. 

Krajem ove godine izdat ću jednu zanimljivu, poučnu i maštovitu priču, a sljedeće godine planiram izdati drugu knjigu priča za djecu koje su emotivne, edukativne i inspirativne te nose zajedničku poruku da se sve može postići u životu ako stvarno to jako želimo, često razmišljamo o tome, vjerujemo u to i djelujemo prema tome cilju. Na takav način je Goran uštedio za Lego vlak i kupio ga, te ga osobno platio na blagajni. Tri mjeseca je štedio i bio strpljiv. Samo je o vlaku pričao. 

Želio bih se ovim putem zahvaliti svojoj supruzi Mireli što me uspjela nagovoriti i navesti na put upoznavanja samog sebe, jer bez nje sada ne bih bio ovo što jesam. Tata koji, sudjelujući u razvoju svoje djece te usporedno mijenjajući sebe, postaje bolji roditelj, čovjek, biće...