Jesmo li svjesni grešaka naših roditelja i ponavljamo li ih?
Predzadnje predavanje u Centru za prirodno roditeljstvo je bilo na temu psihološkog razvoja djeteta. Svi pričaju da su prve tri najvažnije, ali nisam baš sigurna da znaju koliko je to ustvari bitno. I koliko puno truda treba da se ne dijete ne zezne. Ne zezne u pogledu baš kada se razvija njegovo malo 'ja'.
Pročitala sam u jednoj knjizi da kada postanemo roditelji više nije bitno kako su naši roditelji podizali nas, nego je bitno kako ćemo mi podizati našu djecu. I djelomično se samo slažem s time. Jer to vrijedi samo ako se osvijeste greške koje su naši roditelji radili tijekom našeg odrastanja. Jasno mi je da prije tridesetak godina nisu imali informacije koje mi kao roditelji imamo danas, nije bilo interneta, Facebooka i sličnih servisa. Slušao se pedijatar i selo koje je sudjelovalo u podizanju djeteta. I okej, naši roditelji su radili kako su najbolje znali.
Ali radili su greške misleći da se to neće odraziti na nas jer smo mali i ne znamo ništa. Ali nisu znali da sve što rade, to ostaje negdje duboko u nama. I samo čeka neki triger da ispliva na površinu. I tu dolazimo do podizanja naše djece. Ako nismo svjesni što to ne štima u nama i što nije bilo okej, prenosit ćemo te iste greške na našu djecu i kod njih će se dogoditi rez. Bilo u emocionalnom, bilo u psihološkom razvoju.
Neki dan sam bila sa mališom kod pedijatrice i tamo je bio, osim ostalih roditelja, i jedan tata sa kćeri. Curica je možda bila oko tri godine. I kako to biva kod trogodišnjaka, malička nije imala niti sekunde mira. Trčala po ambulanti, igrala se sama sa sobom, dolazila do nas ostalih roditelja s djecom i samo se smješkala. Pa smo se i mi smješkali njoj. A njen tata je sjedio cijelo vrijeme na stolici i prčkao po mobitelu. Vidno ljut i nervozan što malička ne sjedi mirno pored njega. Svaki put kad je došla do njega i tražila neku vrstu interakcije s njim, samo je dobila 'sjedi tu i budi dobra'. I gledala sam kako se curica malo po malo snuždila i na kraju prestaje smijati svima oko sebe. I smješkati uopće. Možda je tata imao težak dan na poslu, možda je u tisuću problema. Ali pitam se kako se ne može izgubiti u tim malim očima koje su stvarno isijavale sreću? I kako nije vidio da se samo treba nasmijati i dati važnost to sreći?
Udala sam se s 26 godina, a rodila s 30. I to nije zato što prije nije išlo, nego nisam bila spremna za dijete. Jer nisam osjećala duboko u sebi da sam posložena sama sa sobom i da sam staložena za podići osobu koja treba biti zadovoljna sama sa sobom. Koja jednog dana neće mariti što selo misli. Koja će biti sretna da bude one što je. Još uvijek radim na sebi, ali sada znam da će to biti okej.
Znam da ću se truditi biti mu majka kakvu treba. Ali baš zato ga moram vidjeti, ali istinski vidjeti njega. Ne ono što ja mislim da on treba biti. Trebam vidjeti taj trenutak kada želi da se izgubimo od svijeta i doživimo tu njegovu sreću na način na koji će je on doživjeti. Posao ostaviti na poslu, barem pokušati dok ne ode na spavanje. Neće posao nigdje pobjeći. Ali bojim se, ako ne prepoznam sreću i ne dam joj da se pokaže u punom sjaju, da bi ona jednog dana mogla pobjeći.