"Ja sam više, onak, skype tata. Nisam bio previše doma otkada je mali stigao na svijet. No svaki dan se čujemo i koristimo čari modernog svijeta kako bih vidio kako mališa napreduje", kazao je naš proslavljeni skijaš netom prije utrke na Sljemenu. Sin mu ima skoro tri mjeseca.

Gospođa koja je osmislila Advent u Zagrebu i klizanje na Tomislavcu, kojoj mi Zagrepčani trebamo biti zahvalni jer naš grad napokon ima Božić kakav zaslužuje, u jednom intervjuu nedavno je kazala kako se satrala s posljednjim projektom – klizanjem na Tomislavcu. Toliko je radila da, koliko god to zvučalo čudno, djecu nije mogla odvesti na to isto klizalište koje je osmislila, nego je to učinio njezin suprug.

Važnost 'velike' karijere

Zašto sam spomenuo ova dva primjera? Kakve oni veze imaju jedno s drugim? Zapravo nemaju izravno, ali jedna stvar ih povezuje – oboje su roditelji, zaposleni roditelji, roditelji kojima posao oduzima jako puno vremena. I takvih je jako puno, sve više i više.

Ne želim i neću komentirati karijeru našeg skijaša, ni karijeru prije spomenute gospođe, nego postavljam pitanje – postajemo li svi mi "Skype roditelji"? Postajemo li svi organizatori velikih događaja na koja nam drugi vode djecu? 

Niti jedan od spomenutih primjera ne kritiziram, no želim ukazati koliko se u posljednjih 20-ak godina život obrnuo naglavačke. Sjećam se vremena kada se radilo od 7 do 15, kada su nam roditelji (posvjedočit će mnogi moje generacije) dolazili kući u pola 4. No, sjećam se i vremena kada sam i ja ostajao na poslu do sitnih noćnih sati jer, eto, moralo se. Tada sam naravno bio puno mlađi, svježi mladac s diplomom u rukama i željan rada, dokazivanja i velike karijere. 

No, što nam sve znači ta "velika" karijera? Što nam kao roditeljima stvarno znači kada ponekad svojoj djeci ne možemo priuštiti nešto što je možda vrijednije od bilo čega – a to je uspomena na prekrasan trenutak. Je li laptopu stvarno mjesto na stolu u dnevnom boravku? Naravno da će se u poslu događati situacije zbog kojih jednostavno moraš raditi više. Pogotovo ako si privatnik i ako svoj kruh zarađuješ samostalno i boriš se rukama i nogama na ovom divljačkom tržištu. 

Kada je dosta?

No, ponekad je dosta! Ponekad je stvarno dosta! Može li išta na ovome svijetu zamijeniti osmijeh i sreću na dječjem licu kada tata napravi šlag i donese vršak s miksera na degustaciju? Može li išta na ovome svijetu zamijeniti to kada se mama i kći toliko smiju da im suze teku iz očiju? 

Danas su ljudi dovedeni u takvu poziciju da moraju biti sretni i zadovoljni jer imaju posao i rade za crkavicu! I to nam razara živote i obitelj.

Zapitajmo se svi (a pod "svi" mislim na one koji mogu birati) – koliko su karijera i posao važniji od djece? Koliko je tipkanje po laptopu na stolu u dnevnome boravku važnije od dubljenja na glavi dok se dijete kida od smijeha jer tata i mama izvode svinjarije? 

Svi će reći "pa naravno da mi je dijete važnije, ne budi lud". No, koliko smo se spremni žrtvovati zbog tog osmijeha? Koliko smo spremni reći "hvala na ponudi, ali taj posao, iako bi mi plaća bila veća, oduzima mi moje dragocjeno vrijeme s obitelji"?