U našoj kući imamo pravilo da se trebamo truditi oko života. Mislim, oko toga da nam bude lijepo i kvalitetno. Nije bitan krajnji rezultat, važno je da se trudimo i dajemo koliko ide u određenom trenutku. I da, lijepo to zvuči u teoriji. No, u praksi, susrećemo se sa situacijama gdje se ne trudimo do kraja. Ako ćemo iskreno, ni ja a ni moje dijete. 

Naravno, ne zato što ne želimo već zato što su naučena ponašanja toliko snažna da se teško iz njih iščupati i krenuti naprijed na lakši/jednostavniji/bolji/produktivniji/you name it način.

Konkretno, ja stalno pričam da želim smršavjeti. I idem u teretanu svaki dan. I super sam. Imam kondicije, imam mišiće, imam osmijeh i važnost kad kažem da treniram redovito. Ali i dalje imam i kile koje želim skinuti. Zato jer jedem navečer. I nikako se ne mogu odučiti od toga. Tamo, iza ponoći kad tijelom počne šetati hormon grelin /Gremlin ako mene pitate/ moj jedini svojski trud je izabrati što slatko staviti u sebe. Loše, znam. I ne mogu se toga riješiti. 

Naravno, ima dana kad se ljutim na sebe, ima onih kad se prezirem, a i onih kad se prepuštam. Umori se čovjek od stalne borbe, makar i sa sobom.

Poriv biti najbolja

S druge strane, moje dijete se ovih tjedana susrelo s činjenicom da je u određenim aktivnostima među lošijima u skupini. Nije sretna zbog toga. Prvi poriv bio je da odustane jer nije uspjela od prve. Neobično je da ima poriv biti najbolja jer se to kod nas u kući nikada nije naglašavalo kao nešto važno.

Što učiniti kad dijete ima loše mišljenje o sebi?

No, kad se osvrnem, moje dijete se rodilo u Londonu i kad bi to rekla negdje, uvijek je dobila vauuu. Ok, i ja sam si bila važna jer sam mogla pričati o iskustvu poroda u londonskom rodilištu (nikad više, vjerujte mi).

Što želim reći? Ma, uvijek izabiremo da nas se prepoznaje po nečemu u čemu smo 'vau'. A zapravo je to veliki teret. Zapravo je VAUUU kako naša djeca svaki dan napreduju, kako gradimo odnos s njima, kako iz godine u godinu postaju divni mali veliki ljudi, kako smo mi roditelji, kako je svako novo učenje prilika za napredak…

Kako odgojiti djevojčicu koja će znati cijeniti sebe

Ako ih pokušavamo motivirati kritikama, sigurno neće krenuti naprijed

To je vauuu. Mi smo vauuu. I dozvoljeno je pogriješiti. Ne smijemo biti prestrogi kritičari ni prema sebi, a ni prema našoj djeci. Jer, ako ih pokušavamo motivirati kritikama, sigurno neće krenuti naprijed. Čak i sama konstrukcija te rečenice zvuči krivo.

Djeca sliku o sebi kroje prema feedbacku koji im mi dajemo o njima. Isto kao što smo mi sliku o sebi stvarali prema svojim roditeljima. Mi smo već odrasli i tako je kako je, ali svojoj djeci možemo pružiti beskrajno puno više. Zrcaliti im pozitivnu sliku njih samih, upirati prstom u ono što su napravili dobro, a ne u ono gdje još moraju raditi. Ono gdje još imaju posla, toga su svjesni i sami i uz našu ljubav i pozitivne slike, pomalo će napredovati.

Obitelj je najvažnija za razvoj samopoštovanja

Nismo savršeni. Ni mi ni oni. Ni ne moramo biti. Nikada nitko osim nas samih to nije i neće tražiti od nas. Voleći i prihvaćajući sebe, sa svim nesavršenostima, u srcu oslobađamo prostor da volimo i prihvaćamo i druge, osobito one koji su nam najvažniji na svijetu – našu djecu.