Neki dan sjedim u pubu, pijuckam pivu s dobrim frendom, i pričamo o (ne)imanju djece. On ih još nema, a ako ih bude imao, tvrdi, imat će samo jedno. Pa nabraja razloge zbog čega je imanje jednog djeteta smislenije, jednostavnije, nezahtjevnije. I ostavlja više prostora za osobnu slobodu.

Slušam ga i zanimljiva mi je ta naša rasprava. S jedne strane sam ja, majka dvoje djece, s druge strane je on, potencijalni otac jednog djeteta. Razumijem ga, poštujem i doista pokušavam čuti što mi pokušava reći. I ono što mi je najočitije je, njegova nedoumica. Donio bi odluku da postane otac, želio bi to, ali želio bi biti siguran da će sve ići po nekom unaprijed definiranom planu. I da mu se život neće previše promijeniti.

Spremnost

Na netu ćete pronaći na stotine članaka koji nude odgovore na pitanja: 'Kako biti sigurni da ste spremni imati djecu?', 'Jeste li spremni za drugo dijete?', 'Kako reći partneru da želite imati dijete ili imati još jedno dijete' i tako dalje... Naravno, ništa loše od čitanja tih mudrolija. Ali nitko nam ne može reći jesmo li i kada smo spremni imati dijete. Stvarna odluka leži u nama i samo nama. 

Sjećam se trenutka kada se meni dogodila. Bilo je to u Švedskoj, kada sam u ruke primila jednomjesečnu bebu svoje prijateljice. Uzela sam ga i s njim u naručju stala pred ogledalo. I jednostavno sam osjetila. Dijete. Ja želim dijete. Ne u teoriji, kao ono, da, jednog dana ću imati djecu.

Ne. Nego, Ja Želim Dijete Sada! Kao kad se jednog jutra probudite potpuno bistri i kao od šale donesete neku odluku koja vas je godinama mučila, i onda se pitate zašto vam je tako dugo trebalo. I sada, što je zaslužno za to?

Biološki sat? Preslatki obrašćići tog malca? Ili bucmasta šaka kojom je obuhvatio moj palac? Moja zamišljena slika obitelji, igračaka razbacanih svugdje po stanu i bebom koja miriše bebasto? Moj strah da sam već pomalo stara za prvorotkinju (da, imala sam već 32)? I da je sada zadnji vlak za majčinstvo? 

Čežnja 

Možda su svi ovi odgovori djelomično točni, ali koliko sam svjesna tog trenutka, presudna je bila neka neobjašnjiva čežnja. Čežnja da postanem mama. Koja se taj dan usadila u moj trbuh i svakim jutrom bivala sve jača i jača. Odjedom sam počela primjećivati trudnice. I mame s kolicima. Ne samo primjećivati, nego im se smiješiti. I zamišljati kako bi to bilo da sam ja na njihovom mjestu. 

Počela sam željeti da se to dogodi. I kako sada vjerujem, kada u srcu doista donesemo neku odluku, stvari se jednostavno otvore u tom smjeru. Sve što možemo zamisliti, zamaštati, jasno vidjeti u svojoj viziji, možemo i iskreirati u ovom životu. Pitanje je samo naše posvećenosti, hrabrosti i vjere u proces. Ne kaže se bez razloga, pazite što želite, jer bi vam se moglo ostvariti!

Nedoumice

To ne znači da nisam imala tisuće pitanja, nedoumica i malih strahova kako će sve to izgledati.

Jesam li spremna?
Kako ću ja sve to?
Kako ću nositi tu ogoromnu trbušinu?
Hoću li odapeti na porodu?
Hoću li biti dobra mama?
Hoću li voljeti svoje dijete?
A što ako mi bude ružno?
Hoću li izgubiti svoju slobodu?
Hoću li morati prestati kopati nos ne bih li djetetu bila primjer?

Ali više niti jedno ”Hoću li, mogu li i kako ću”, nije bilo dovoljno snažno da ugasi tu malu vatru radosti koja je tinjala u meni pri pomisli na novi život koji bi mogao doći u moj svijet. Nije me obeshrabrilo niti beskonačno isčuđavanje svih mojih (jako) dragih prijatelja, ”Ana će imati dijete?!?” (da, možete zaključiti da do tada nisam baš bila majčinski tip).

Nepovratna avantura

A kada se to dogodilo, krenula sam u najveću anvanturu svog života. Majčinstvo. Koje naravno, ni približno nije izgledalo onako kako sam ja mislila da će izgledati. U nekim segmentima je puno strašnije, maltene liči na kakav horror. A u nekim segmentima je toliko prekrasno da se to iskustvo teško može pretočiti u riječi.

Zanimljivo je kako si ponekad pokušavamo kreirati viziju neke budućnosti, za koju, realno, pojma nemamo kako će izgledati. Da bi se osigurali, smanjili strah od nepoznatog. Da bi imali osjećaj da vladamo situacijom. 

No, nitko i ništa nam ne može dati garanciju da će sve, baš sve biti onako kako očekujemo. Da će se stvarnost podudarati sa našom zamišljenom vizijom stvarnosti. Ne dok ideju ne provedemo u životno iskustvo. I uvjerimo se sami.

I zato, najviše što ponekad možemo napraviti je, doći do ruba litice i skočiti. I znati da će nam se imanjem djeteta život promijeniti. Jako, jako, jako promijeniti. No, promjene nisu loše. Naročito ako uključuju male guze koje svakodnevno možemo štipati, gnjaviti i škakljati, a one će nam uzvraćati srčanim smijehom.

Ispričavam se, ali bježim, Guza br. 2 je upravo protrčala pored mene i traži akciju.

Veselo štipanje vam želim. I što više skokova u nepoznato. Možda se iznenadite kada se nađete na novom tlu i skužite da vam je baš dobro.