Često me pitaju "Jel' beba spava po noći?". Moja beba spava cijelu noć. Ali njena noć ne počinje nakon Dnevnika. Dapače, tada tek krećemo u kupanje, večernje druženje i maženje. Ustvari je u potpunosti pokupila naš ritam dana.

Noćno bdijenje nad uplakanom bebom s razlogom je tužno prisjećanje onih koji već jesu roditelji i strah onih koji će to tek postati. Nema gore stvari od toga da beba plače i gleda vas svojim velikim suznim očima kao da moli "Spasi me!", a vi nemate pojma šta joj je. U svoja puna dva mjeseca života, Amarie nam je priuštila slične epizode svega nekoliko puta. I to na samom početku, dok još nismo znali kako ju uspavati, što joj godi, kako ju umiriti. Na kraju, beba posustane od silnog umora, a vama se čini kao da nikada više nećete nadoknaditi izgubljene sate sna. 

Sutradan imate potrebu podijeliti svoju traumu s roditeljima, prijateljima... I onda krenu savjeti - pjevaj joj uspavanku, pusti ju samu da se isplače i umori, upali fen ili usisavač, stavi ju na cicu... Dan nakon neprospavane noći, svi ti savjeti vam se čine logičnima i istovremeno ništa vam nema smisla. Dok opet ne padne noć. I krene isprobavanje raznoraznih metoda i svih mogućih savjeta... 

Zaključak prvi – da pustimo bebu samu da se isplače – za to nikada nećemo imati srca i snage. 

Zaključak drugi – u gluho doba noći nema puno mjesta za romantiku. A i tako mala beba ne pada na uspavanke. Tata da! 

Zaključak treći – fen i usisavači su u našem kućanstvu dobili sasvim novu svrhu! Kad beba zadrijema, zujanje ju dodatno umiri i uvede ju u tvrđi san.

I zaključak za koji ne treba puno pameti, ali nekako se zaboravlja s glasnim otkucajima sata u kasnim noćnim satima – nježan zagrljaj i podoj, iako beba nije gladna, najnježnija su uspavanka i najbolji lijek za svaku tugu moje bebe.

Amarie nakon večernjeg kupanja odrijema sat-dva. Nakon toga ide hranjenje, kratko druženje i noćno spavanje. Zaspi s nama, okružena jastucima (više radi zaštite od Lukinog nemirnog sna, nego zbog atmosfere i romantike), i uz kratko hranjenje. S njom često zaspim i ja. Lakim snom, doduše, ali baš onim najslađim, da mi se najtežim učini ustati i prenijeti ju u krevetić. Ipak, taj korak od kreveta do njezinog krevetića lakši je od svih prijašnjih noćnih šetnji po stanu, uspavanki i traženja naj-poze za nunanje. 

Kažu da se navike stvaraju od trećeg mjeseca. Ja sam sigurna da se stvaraju dok je beba još u trbuhu. I da joj zato nema draže nego biti u zagrljaju, slušati poznate otkucaje srca i s njima zaspati. Možda baš zato moja beba od samog početka spava noću po šest do sedam sati u komadu. A nakon takvog sna, obje možemo s velikim osmjehom na licu krenuti u dan.