Subota je. Vani prekrasan sunčan dan. Razmišljam kako iskoristiti ovaj dan. Gledam vrt pun lišća, praznih vaza i sve tako neuredno nakon tolike kiše. I odmah ideja kako iskoristiti najbolje ovaj dan se stvori. Obiteljska radna akcija! Svježi zrak, obitelj na okupu, roštilj i na kraju očišćen vrt. 

Svoju ideju predlažem svojoj djeci i mužu. Na moju veliku radost ideja je prihvaćena s oduševljenjem. Odmah smo krenuli u akciju. Najprije dogovor tko će što raditi - podjela zadataka i potrebnog alata. Svatko je krenuo svojim poslom. Djeca su dobila zadatak pokupiti otpalo lišće i srediti psa. S kojim su se samo oduševljenjem prihvatile posla da je čak i mene iznenadilo! S osmijehom na licu jedna je uzela grablje druga kantu i složno krenule u akciju, dok smo muž i ja prihvatili se svog djela pola. Okopavanje vrta i sadnja cvijeća. I tako svatko u svom poslu, vrijeme je proletjelo.

Stala sam sa radovima i pogledala djecu. Vidjela sam koliko su samo sretne i koliko se trude napraviti najbolje svoj dio posla. Koliko sloge među njima, sve one svakodnevne njihove svađice kao da su zaboravljene. Koliko se samo trude dokazati nam da mogu. Opravdati naše povjerenje što smo im povjerili posao vjerujući da će napraviti dobro. I tako došlo je vrijeme ručka. Moja starija kćer napravila nam je roštilj. Ispekla nam je ćevapčiće, dok je mlađa pripremila stol. Svaka je napravila svoj dio posla kojeg su si same podijelile.     

Malo toga je potrebno da budemo sretni

Ručak nije bio neki poseban (ćevapčići), ali za mene i mog muža  bio je to itekako poseban ručak, a vjerujem i za moju djecu. Meni je bio to najbolji ručak – ručak kojeg su same napravile moje kćeri.  I dok smo tako ručali, razgovarali i planirali već sljedeću takvu radnu akciju, gledala sam svoju obitelj kako je sretna. U sebi sam osjetila takav ponos, takvu sreću i shvatila koliko je zapravo malo toga potrebno da budemo sretni. Gledala sam te iskrene osmijehe na njihovom licu, taj ponos što su opravdale ukazano povjerenje da obave svoj dio zadatka.

Gledajući ih tako shvatila  sam, po ne znam koji puta, koliko nam djeca brzo rastu. Toliko brzo da koji puta to niti ne primijetimo u toj silnoj žurbi između posla, škole, aktivnosti i ostalih obaveza. Uvijek je ne sada moram ovo, sada moram ono....... a vrijeme leti i ne možeš ga vratiti i nadoknaditi ono propušteno. I tako razmišljajući, osjetim takvu radost  i takav ponos što sam danas zaboravila na čišćenje, pospremanje i na sve one uobičajene stvari koje radim svake subote, koje i onako neće pobjeći i odlučila provesti dan u prirodi. Iskoristiti sunce, biti sa obitelji, uživati u tome, dobro se zabaviti i pri tome još nešto i korisno napraviti.

Ima li što ljepše od djetetovog pogleda sreće?

A najveća radost u svemu tome je vidjeti koliko samo djeca uživaju u tome i koliko su sretna što smo svi zajedno. To je nešto što se ne može zamijeniti niti nadoknaditi. Mislim da niti jedna druga stvar nije toliko važna da ne može biti odgođena zbog sreće naše djece, a i nas samih. Toliko je malo potrebno da budemo sretni, da usrećimo našu djecu, muža i sve one koje volimo. Dovoljno je samo odlučiti da ćemo barem jednom u tjednu ostaviti sve svoje obaveze (čišćenje, peglanje, spremanje) koje neće pobjeći i  posvetiti se svojoj djeci i  zajedno s njima probuditi opet dijete u nama i u tome uživati. A nakon toga, imat ćemo više energije i snage da napravimo sve one poslove koje čekaju, lakše i brže, jer biti ćemo sretniji, usrećiti ćemo svoju djecu i najvažnije biti ćemo bogatiji za još jedan lijepo provedeni dan sa djecom. Biti ćemo nagrađeni velikim djetetovim osmijehom i pogledom sreće. Ima li nešto ljepše od toga?!

Tako je malo potrebno  usrećiti sebe i djecu –  samo jedna naša odluka. Odlučimo danas iskoristiti te trenutke sreće koje nam život pruža. Vrijedno je toga, jer nagrada koju ćemo primiti je neprocjenjiva.