Dvoje djece sjedilo je sa svojim ocem u restoranu brze hrane i jelo pržene krumpiriće. Događaj koji ni po čemu ne bi bio poseban da ta djeca nisu 10-godišnja Apple i njezin dvije godine mlađi brat Moses, a njihov tata Chris Martin i da cijela priča nije završila u medijima koji se bave životima slavnih.

Vijest o skandaloznom obroku

Opet, čak i da im se tata zove Brad Pitt, a mama Angelina Jolie, djeca koja jedu pomfrit nisu vijest. Ali jest kad im se, kao Apple i Mosesu, mama zove Gwyneth Paltrow i toliko je omražena među običnim ljudima, osobito roditeljima, da su oni koji su slavne potomke vidjeli kako jedu pomfrit morali sve detaljno ispričati medijima. Ako je, naravno, cijela priča istinita, a ako nije i opet je Gwyneth toliko omražena da se netko sjetio izmisliti 'vijest' da njezina djeca jedu pomfrit.

Holivudska ljepotica antipatična je 'običnim' mamama zbog svojih pretencioznih, strogih pravila prehrane - zabranjeni su mliječni proizvodi, gluten, šećer, jaja, meso..., zbog lekcija koje svisoka drži drugim roditeljima i općenito snobovskih izjava kojima već godinama pokazuje koliko nema pojma o stvarnom životu ljudi koji nemaju dadilje, kuhare, spremačice i svu logistiku koja je njoj na raspolaganju. Jedna od cijelog niza njezinih zanimljivih opservacija o prehrani - a ima ih puno, napisala je čak dvije kuharice - je bila i kako djeci ne dopušta da jedu kruh, rižu i tjesteninu jer ugljikohidrati nisu dobri za njih! Nutricionisti su je odmah demantirali, ističući kako djeca trebaju ugljihidrate za rast i razvoj, ali ona misli da zna bolje.

I naravno da javnost, iritirana sveznajućom gospođom Paltrow, scenu u kojoj njezin bivši suprug - od kojeg se, podsjetit ću, nije razvela nego 's(a)vjesno rasparila' - djecu odvede u restoran brze hrane ne tumači: "Baš tipično, nedavno razvedeni tata s kojim djeca ne žive, ne bi li im se umilio, dopušta im ono što mama, koja s njima živi svaki dan, zabranjuje" nego likuje. Pa navodni očevici skandaloznog obroka u medijima do u detalje opisuju kako su Apple i Moses jeli pomfrit kao da nikad u životu nisu jeli ništa ukusnije!

Naporni 'savršeni' roditelji

Zabavila me cijela ta medijska hajka nastala oko malo pomfrita, jer je još jednom pokazala kako je lako pametovanjem i pozom savršenog roditelja zaraditi antipatije javnosti ili okoline (jer savršenog roditelja, a ni savršenog djeteta, nema).Također, kako se u roditeljstvu nikad ne valja razbacivati rečenicama koje počinju s "Ja nikad ne bih..", "Moje dijete nikad ne bi..", jer zapravo i nemamo pojma što nas sve čeka.

Također, tu je i pouka o staklenom zvonu, iz kojeg dijete prije ili kasnije izađe. Svi smo, sigurna sam, čuli mit o nekoj tamo mami koja svom djetetu ne želi kupiti sladoled jer je 'nezdrav', iako dijete čeznutljivo gleda vršnjake dok ga ližu ili koja je u stanju napraviti dramu oko smokija koji je netko ponudio u parku njenom djetetu (kažem 'mit' jer ja doista ne poznajem niti jednog tako rigoroznog roditelja). I svi smo čuli naslađivanje koje takvu priču slijedi i koje obično ide kako će ona vidjeti čim joj djeca malo narastu i prestanu provoditi svo vrijeme pod njezinim nadzorom kako će se nekontrolirano trpati svom zabranjenom hranom baš zato jer im je bila zabranjena.

Lekcija koju sam i sama morala naučiti

Što dovodi do zapravo najvažnije stvari zbog koje mi je priča o jadnoj djeci izmučenoj prezdravim obrocima koja sumanuto trpaju u usta pržene krumpiriće privukla pozornost, a to je lekcija koju sam i sama kao majka, kojoj je stalo do toga što joj djeca jedu, morala naučiti. A to je da najvažnije što ih trebamo naučiti jest - umjerenost i donošenje odluka.

I mi smo se s prvim djetetom ispočetka skrivali kad bismo jeli slatkiše, i ja sam znala dramiti kad bi ona umjesto prave večere negdje u gostima pojela par komada kolača, ali svatko razuman, kako dijete raste, shvati da ne možeš dijete izolirati od stvarnog svijeta. Od kikića koji se razmijenjuju među vršnjacima, smokića koji se dijele u parku ili, nedajbože, sladoleda!

Nego da, i kad su u pitanju slatkiši, junk food i općenito prehrana vrijedi isti onaj dugotrajan proces koji traži ponavljanje iznova i iznova i iznova dok se ne stvore dobri temelji, a to je da s djecom valja pričati, postaviti pravila, biti dosljedan oko njih i - najvažnije - biti dobar primjer. (Eto, sad ja pametujem i sigurno će me jednom netko vidjeti kako u dućanu popuštam dječjem cviljenju da kupim neki slatkiš, iako sam prvotno rekla ne.)

Domaća 'brza hrana'

E, da, i priznat ću vam, kod nas doma se, isto kao i kod Gwyneth, gotovo nikad ne jede pomfrit. Ali ne zato jer ja mislim da bi nam obrok prženih krumpirića s vremena na vrijeme naškodio, nego jer je to jelo kod kojeg se omjer uloženog truda i dobivenog rezultata ne isplati. Pojednostavljeno - ne da mi se. 

Naime, držim se one da hranu treba pripremati kod kuće od svježih, pravih namirnica i ne kupujem smrznute polugotove proizvode,  a to znači da bih za pomfrit trebala prvo oguliti pa na štapiće nasjeckati hrpu krumpira i onda još pržiti jednu po jednu turu, a o ribanju uljem pošpricane kuhinje da ne govorimo... I to sve samo za prilog!

A, ne, kod nas se jedu jela koja su gotova za pola sata, uz koja ne treba stajati kraj štednjaka dok se kuhaju već se sastojci uglavnom ubace u lonac i kuhaju se sama te koja ne zaprljaju pet komada suđa i ne zamuljaju cijelu kuhinju. Zapravo, kad se priprema kod kuće, brza hrana je zdravija hrana!