Mnogi od nas odrasli su u vrijeme kada je vikanje bilo uobičajen način discipliniranja djece pa nije uvijek jednostavno promijeniti obrasce koje smo sami naučili u djetinjstvu. Danas, međutim, znamo da vikanje ne mora djetetu pomoći da shvati što je pogriješilo niti ga naučiti kako da sljedeći put postupi drugačije.

Važno je i ono što roditelj napravi nakon što izgubi živce. Isprika, razgovor i ponovno povezivanje s djetetom mogu pomoći popraviti odnos nakon konflikta. Taj se proces često opisuje kao "rupture and repair", odnosno prekid i ponovna uspostava povezanosti.

Stručnjakinja za odgoj djece Amy Buckland izdvojila je deset ponašanja koja, prema njezinim riječima, mogu pokazivati da je dijete prečesto izloženo vikanju. Kako je objasnila svojim pratiteljima na Instagramu, sram koji dijete osjeća zbog vikanja može se pokazati kroz njegovo ponašanje.

odgoj djece Kako u tri koraka prestati vikati na svoju djecu

1. Počinje skrivati pogreške

Dijete može početi lagati ili skrivati ono što je napravilo jer je naučilo da pogreška sa sobom donosi neugodnu reakciju. Umjesto da roditelju kaže što se dogodilo, pokušat će izbjeći posljedice i sačuvati osjećaj sigurnosti.

2. Odjednom postaje tiho

Ako dijete prestane govoriti o svojim brigama, strahovima i osjećajima, moguće je da je naučilo kako njihovo pokazivanje može završiti neugodnom reakcijom. Zato ih radije zadržava za sebe.

3. Ima eksplozivne ispade

Ponekad se čini da tantrum dolazi niotkuda. Buckland objašnjava da dijete može dugo zadržavati emocije, sve dok se sram, frustracija i preopterećenost jednostavno ne preliju.

4. Ne želi isprobavati nove stvari

Strah od pogreške može dovesti do toga da dijete izbjegava nove izazove ili brzo odustaje kada mu nešto ne ide. Na taj način pokušava izbjeći novu kritiku, odbijanje ili osjećaj srama.

5. Stalno promatra tvoje reakcije

Dijete može vrlo pažljivo pratiti izraz tvog lica, govor tijela i ton glasa kako bi procijenilo kakva će biti tvoja reakcija. Prema Buckland, takva djeca često imaju osjećaj da su nešto pogriješila čak i kada nisu.

6. Postaje poslušnije, ali manje pokazuje sebe

Na prvi pogled može izgledati kao da je disciplina uspjela, dijete je mirnije i poslušnije. No istodobno može postati manje spontano i manje izražavati svoje želje, mišljenje i emocije jer pokušava izbjeći ono zbog čega bi moglo biti kritizirano.

7. Ne traži utjehu kada je uzrujano

Dijete koje očekuje odbijanje ili kritiku može s vremenom prestati dolaziti roditelju kada mu je teško. Umjesto toga pokušava se samo nositi sa svojim osjećajima.

8. "Zamrzne se" kada nešto pođe po zlu

Kada ga roditelj nešto pita ili se dogodi problem, dijete može jednostavno ostati bez reakcije. Buckland objašnjava da je riječ o svojevrsnom obrambenom odgovoru na situaciju koju dijete doživljava kao prijeteću.

9. Počinje vjerovati da je ono problem

Umjesto da razmišlja "napravio sam nešto loše", dijete može početi vjerovati "ja sam loš". Može sebe početi opisivati kao dijete koje je preglasno, naporno, zločesto ili uvijek sve zabrlja.

10. Javljaju se tjeskoba i problemi sa samopouzdanjem

Sram se s vremenom može pokazati kroz nesigurnost, tjeskobu i nisko samopouzdanje. Dijete može sve manje vjerovati vlastitim osjećajima i procjenama te imati dojam da se s njima mora nositi samo.

Naravno, jedno vikanje ne znači da će dijete razviti sva ova ponašanja. Roditelji griješe, izgube strpljenje i ponekad reagiraju onako kako poslije požale. Zato je važan i trenutak nakon sukoba: smiriti se, ispričati se djetetu kada smo pretjerali i razgovarati o onome što se dogodilo. Cilj nije biti roditelj koji nikada ne pogriješi, nego pokazati djetetu da se i nakon teških trenutaka odnos može popraviti.

Pokušaj pogoditi Ovo je vjerojatno najgori roditeljski stil – mrze ga djeca, groze ga se stručnjaci