U našoj se školi, kako bi se potaknulo djecu, ali i odrasle na čitanje u trećim razredima provodi projekt "U obitelji mi čitamo svi“. Radi se o tome da svako dijete na par dana donese ruksak sa odabranim knjigama za djecu, tinejdžere i odrasle koje moraju čitati zajedno sa roditeljima.

Iako sam ljubitelj čitanja i velika mi je želja bila da tu ljubav prenesem i na svoju djecu u čemu sam barem za sada uspjela, moram priznati da kada je moja kći koja ide u treći razred došla kući sva sretna sa tim ruksakom pomislila: "O ne, uz sve obaveze još i to mi treba.“

Budući da je moja kći bila toliko sretna što ima taj ruksak i što ćemo mi zajedno čitati nisam dala naslutiti o čemu razmišljam, već sam je saslušala budući da je prvi zadatak bio da nas upozna s projektom, ispriča kako projekt funkcionira te koji nam je zadatak. Slušajući je vidjela sam koliko je zapravo sretna zbog toga , koliko jedva čeka  da joj čitamo. Bila sam sretna zbog nje, a moram priznati i znatiželjna budući da sam pronašla i zanimljivu knjigu i za sebe. 

Drugi dan (subota) odmah u osam sati ujutro, sve nas je probudila, uvukla se u naš krevet i počela vaditi knjige. Najprije je ona počela čitati, pa sestra, pa tata i na kraju ja. Čitajući im tako priče i vidjevši ih kako su se stisnule uz mene i kako me slušaju, prisjetila sam se dana kada su bile malene i kada sam im svaku večer čitala i čitala uvijek iste priče. Redale su se: Snjeguljica, Maca papučarica, Trnoružica......To su bili predivni trenuci.

To me potaknulo na razmišljanje kad sam im zadnji puta čitala. Iskreno od kada same čitaju i nisam. Možda sada kada su velike čitaju same i imam vremena za nešto drugo, ali da li je sve samo u tome? Samo u čitanju? Jesam li izgubila samo to što im ne čitam ili ipak nešto više?

Sada vidim da sam izgubila ipak nešto više. Izgubila sam svakoga dana vrijeme provedeno s njima. Vrijeme samo za nas kada smo čitale, razgovarale i mazile se prije spavanja. Bilo je to samo naše vrijeme. Nešto neprocjenjivo. I tako gledajući ih,  posramila sam se one prve pomisli koju sam pomislila kada je moja kći došla iz škole. Moram priznati da ovaj projekt je hvalevrijedan jer ne samo da potiče na čitanje, već i puno više od toga. Spaja obitelj, a to je ono što danas fali u ovom užurbanom svijetu. 

I zato ponekad zastanimo, i iako su nam djeca velika i samostalna, ipak barem pola sata nađimo vremena da opet svi budemo zajedno jer radost u dječjim očima i vrijeme provedeno zajedno je nešto neprocjenjivo.