Čini li ti se da si se "pretvorila" u svoju mamu? Znanstvenici tvrde da je to itekako moguće!
Jedna od mnogima omiljenih scena u filmu Forrest Gump je kada otac prvi put sretne sina i sjedne s njim na pod kako bi zajedno gledali Ulicu Sesame. Složno naginju glave ulijevo, kao dokaz zajedničkih gena. Možda bismo ovo mogli smatrati naučenim ponašanjem, ali sin i otac tek su se upoznali, po prvi put.
Ispostavilo se da ovaj slatki filmski trenutak zapravo ima temelje u fascinantnoj znanosti. Pravila genetskog nasljeđa nalažu da se naša DNK prenosi na našu djecu. No znanstvenici su počeli shvaćati da bi genetsko nasljeđe moglo biti kompliciranije od toga. Osim što ćemo naslijediti tatine plave oči ili visinu mame, možemo naslijediti ponašanje, strahove ili sklonosti koje su naše mame ili tate iskusili ili naučili.
Dakle, ako se pitaš zašto se osjećaš kao da si se pretvorila u svoju mamu, nisi sama!
Istraživanja su pokazala da je moguće da se informacije o okolišu naslijede biološki putem kemijskih promjena koje se događaju u DNK, ali zapravo ne mijenjaju samu genetsku sekvencu. Svaka stanica ima genetski kod, a prema informacijama koje posjeduje, proteini se proizvode kako bi postali određene vrste stanica poput kože, organa ili mišića. Kemijski prekidači, zvani epigenetske oznake, pričvršćeni su na tvoju DNK i uključuju ili isključuju pojedine aspekte tvojih gena, ovisno o događajima u tvojem okruženju. Ovi aktivirani geni i način na koji se izražavaju mogu se prenijeti na buduće generacije, što znači da bi tvoja djeca mogla naslijediti osobinu koju si primjerice ti naučila kroz određeno iskustvo.
Kako bi to demonstrirali, istraživači dr. Ken Ressler i dr. Brian Dias s odjela za psihijatriju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Emory uvjetovali su mužjake miševa da se boje mirisa trešnjinog cvijeta tako što su ih svaki put izložili strujnim udarom. To je aktiviralo određene epigenetske oznake na genu u njihovoj DNK, a s vremenom su "uključeni" geni napravili dodatne neurone u nosevima i u centru za obradu mirisa u njihovom mozgu, uvelike povećavši njihovu osjetljivost na miris.
Aktivirana DNK u stanicama sperme ovih miševa prenijela je sjećanje na ovo iskustvo njihovim štencima, a potom i njihovim unucima. I iako ovi potomci nikada nisu bili izloženi mirisu ili šoku, ipak su reagirali sa strahom kad su osjetili miris trešnjinog cvijeta. Miševi koji nikada fizički nisu sreli roditelja koji se bojao trešnjinog cvijeta ipak su nekako primili genetski impuls za taj isti strah.
Iako se, teoretski, strah od mirisa trešnjinog cvijeta mogao prenijeti izravno s roditeljskih miševa na njihovo potomstvo, mladunci su prirodno pokazivali isto ponašanje i strahove, generaciju za generacijom. "Naši rezultati omogućuju nam da cijenimo kako iskustva roditelja, prije nego što su uopće začeli potomstvo, značajno utječu i na strukturu i funkciju u živčanom sustavu sljedećih generacija", rekao je Dias. To pokazuje koliko je moguće da se pojedina osobina roditelja pokaže u tebi (a sada to možda primjećuješ i na vlastitom djetetu).
Evolucijski, to se ne događa samo radi naše zabave – Majka priroda uvijek ima razlog
Znanstvenici sugeriraju da bi ovaj biološki prijenos memorije iz mozga u genom mogao biti oblik biološkog planiranja unaprijed. Prilagodbom na promjenjive okolišne i emocionalne uvjete koje doživljavaju roditelji, geni koji se aktiviraju i prenose bolje pripremaju potomstvo za okruženje u kojem su rođeni. Nasljeđivanje modificiranog gena od roditelja priprema potomstvo i kasnije generacije za preživljavanje u svom okruženju i reprodukciju.
Dakle, simpatična osobina koju dijeliš s roditeljem i koju si možda prenijela na vlastito dijete mogla je biti mehanizam preživljavanja naslijeđen izravno od tvojih roditelja, baka i djedova i mnogih drugih predaka.